Nikolaidisova Poetika apokalipse kao (ne)mogućnost okončavanja loše beskonačnosti

Napisana kao post scriptum velikoj recesiji 2008. godine, događaju koji je razotkrio pukotine hegemonije liberalno-demokratskog i kapitalističkog poretka, knjiga Homo sucker: Poetika apokalipse (2010) Andreja Nikolaidisa zadire u samu srž historije kroz razumijevanje logike apokaliptičnih narativa. Dometi tvrdnji i analiza koje Nikolaidis iznosi sežu puno dalje od prigodne intervencije u još-jedan-u-nizu događaja koji ukazuju na nedostatnost i kontradikcije postojećeg globalnog poretka. Kritika predstave kapitalizma kao kraja povijesti (kako je to svojedobno proklamirao Fukuyama) i novog tisućugodišnjeg milenija nakon raspada realsocijalističkih država predstavlja samo polaznu točku argumentacije. Knjiga uskoro prelazi na širu dijagnozu povijesnih događaja koji u znaku apokalipse deklariraju konačni kraj povijesti. Kapitalizam je uz komunizam i nacizam jedan od tri velika mesijanska projekta dvadesetog stoljeća koji stvari žele privesti kraju. Povijest, međutim, pokazuje nepregledno more takvih primjera.

Upravo prvi dio knjige (podnaslovljen Kako se kalio Kristov čelik), inspirirane Haddadovom tvrdnjom o spaljivanju knjiga kao formi oceubojstva, pokazuje Nikolaidisove pripovjedačke kompetencije u iznošenju mnogobrojnih i nadasve komičnih priča iz povijesti o ljudima koji su, prorokujući skori kraj svijeta, pozivali na ukidanje zakona. To je gotovo u svakom slučaju dovelo do nasilja koje je opet završavalo novim nasiljem. Knjiga sadrži još dva eseja: Badiou, Paić, Žižek: Revolucija koja ne teče te Burn, Hollywood, Burn. Svaki od eseja predstavlja zasebnu cjelinu, no puni se smisao tek može shvatiti povezivanjem glavnih misaonih niti, fragmentarno razasutih u svima trima esejima. Nakon Poetike Apokalipse Nikolaidis je napisao mnogobrojne romane, uključujući i recentno objavljeni Most na Drini (2025) i nadolazeći Safari u Sarajevu (2026), zamišljene kao prva dva dijela romaneskne trilogije u kojoj se izravno polemizira s tzv. „velikim piscima“ regije poput Andrića, Pekića i Njegoša (naime, u jednom je intervjuu najavio da će napisati svoju verziju Gorskog vijenca). Međutim, problematika i pristup Poetike apokalipse – pogotovo ako se imaju na umu nove gospodarske i humanitarne krize, imperijalne pretenzije i rastući populizam – nakon dugog niza godina ne gube na aktualnosti. Ona se, s druge strane, može čitati i kao svojevrsna propedeutika u Nikolaidisov umjetnički opus.

Iako Nikolaidis u Poetici apokalipse ne nudi ništa teorijski novo ni inovativno, što i sam priznaje, knjiga ipak donosi jako pristupačan i vješto sastavljen (iako ne uvijek i dosljedan) kolaž brojnih teorijskih pristupa, među kojima se najviše ističu imena poput Benjamina, Žižeka, Badioua, Paića, Ellula, Haddada, Lacana, Vattima te na koncu i Agambena, čiji se homo sacer u ponešto prilagođenom smislu uvukao i u naslovnu sintagmu knjige. Pojam homo sacer potječe iz rimskog prava i označava osobu svedenu na golu egzistenciju, osobu bez ikakvih prava, osobu toliko bezvrijednu da ju netko može ubiti bez da ubojica snosi pravne posljedice. Nikolaidis se pita „čemu latinski u ova oskudna vremena? Jezik ovoga svijeta je engleski, i na njemu se čovjek o kojem govorimo zove − Homo Sucker, čovjek koji ga je popušio” (2010: 107). Najdosljednije utjelovljenje homo sacera/Suckera u današnjem društvu predstavljaju stanovnici slumova. U tom smislu Nikolaidis (na tragu Žižeka) tvrdi da pravi proizvod globalnog kapitalizma nije globalna demokracija i vladavina ljudskih prava. Istina o sistemu nalazi se u slumovima kao odlagalištima nusprodukata sistema: „istražujući po njenim otpadima, može se mnogo saznati o svakoj civilizaciji” (2010: 108). Nikolaidis se pita može li ta masa živih mrtvaca iz slumova predstavljati (revolucionarnu) prijetnju globalnom poretku.

Već se i u prethodnom popisu imena može iščitati svojevrsna inklinacija prema određenim temama koje dominiraju i opusima navedenih autora. Radi se najprije o pokušaju spajanja određene vrste teološkog mišljenja i lijevih materijalističkih teorijskih tendencija – odnosno, o pokušaju uspostavljanja još jednog saveza između kršćanstva i marksizma. Saveza oslobođenog svih metafizičkih implikacija kojima je povijest teološkog mišljenja bila nepotrebno bremenita, pri čemu se kao nužda nameće potreba za povratkom čitanju novozavjetne priče u (post)sekularnom vremenu.

Apokalipsa u raznim filozofijama povijesti i religijskim predajama predstavlja konačno rješenje: „apokalipsa je tu da u nju ljudi usmjere pogled kao u najljepši horizont. (…) Horizont u koji su zagledani oni koje život okrutno bičuje po leđima“ (2010: 32). Na tom horizontu, tvrde brojni milenaristi, pojavit će se Mesija, a potreba za njim najviše raste u vremenima nevolje. Nikolaidis tvrdi da svaki apokaliptični narativ u sebi sadrži imperativ za ukidanjem Zakona, što je u psihoanalizi analogno oceubojstvu. Dolazak Mesije označava trenutak u kojem Zakon prestaje vrijediti – bez Mesije, tvrdi on, to bi bio puki čin barbarizma. Međutim, nevolja je u svemu tome što Mesija u činu ukidanja Zakona uspostavlja novi zakon te priča počinje iznova po dobro poznatom obrascu koji je Freud opisao u knjizi Totem i tabu: naime, prema (često osporavanoj) hipotezi o prahordi sinovi su – vođeni ljubomorom i mržnjom spram patrijarhalnog oca koji je prisvajao sve žene i zabranjivao im spolno općenje s njima – počinili prvo oceubojstvo. Umjesto očekivane slobode i užitka u plijenu, pod naletom snažnog osjećaja krivnje autoritet oca uskrsava uvođenjem totemske životinje koja postaje predmet štovanja i zabrane. Nju je moguće ubiti jedino u kontekstu žrtvenog obreda. Prema Freudu, taj čin označava i genezu kulture i religije te svih konstitutivnih zabrana na kojima počiva naš društveni poredak.

Zbog svega toga treba napustiti naivnu predodžbu povijesti kao postepenog linearnog progresa koji će nas uz naše strpljenje dovesti do željenih rezultata. Naprotiv, povijest se prije ukazuje kao perpetuirani niz katastrofa, nasilja i prolijevanja krvi. Odnosno, kako sam autor kaže, „uz dovoljnu dozu simplifikacije: historija svijeta kupa se u krvi jer to je historija sinova koji se bore protiv oca. Nju stvaraju muškarci koji neuspješno pokušavaju razrješiti Edipov kompleks“ (2010: 33). Historija je, hegelovskim jezikom rečeno, loša beskonačnost „poput pokvarene ploče − neprekidno u kretanju, neprekidno u ponavljanju iste sekvence” (2010: 53).

Postavlja se pitanje postoji li mogućnost prekidanja te vječite iteracije istog. Odgovor se nalazi u radikalnom i (ne baš) novom čitanju novozavjetne priče kakvu je prije svega ponudio Žižek. On u svojem razumijevanju kršćanstva najprije pokušava opravdati Hegelovo shvaćanje utjelovljenja kao dijalektičkog procesa u kojemu transcendentni Bog onostranog prelazi u imanenciju i konačnost. U tom smislu smrt Krista na križu ne predstavlja smrt samo jednog Božjeg glasnika na čiju smo se poruku oglušili već i samu smrt onostranog Boga. Prema takvom razumijevanju, trojstvo se ne tumači kroz princip istobitnosti triju božanskih osoba tradicionalne teologije, već kao dijalektički proces u kojemu svaka instancija trojstva dokida onu prethodnu. Tako nakon Kristove smrti ostaje Sveti Duh, sačinjen od zajednice ljudi koji žive prema novozavjetnim principima (ljubavi), oslobođeni od bilo kakvog metafizičkog tutorstva Velikog Drugog koje povlači konce na pozornici povijesti. Ono što Bog u takvom ateističkom razumijevanju kršćanstva nudi čovjeku jest istinska sloboda da društveni poredak zasnuje na vlastitim egalitarnim osnovama.

Slično stoje stvari i s Badiouom, koji u svetome Pavlu vidi začetnika univerzalizma. Pri tome, Nikolaidis uspoređuje Pavlov univerzalizam s Marxovim univerzalizmom radničke klase nasuprot lijevo-liberalnim politikama, koje podilaze kapitalističkim mehanizmima tako što umnažaju identitete i zasnivaju politiku na identitetskoj (partikularnoj) osnovi. Još jedan lijevi filozof u nizu – Gianni Vattimo – također želi ostvariti ateističko kršćanstvo bez metafizičkih temelja. Vattimo se poziva na Girarda i njegovu teoriju žrtvenog jarca, koja počiva na uspostavljanju semantičke veze između žrtvenog i sakralnog: treba napustiti žrtveno čitanje Biblije, pri čemu bi žrtvovanje Krista bilo samo još jedno u nizu žrtvovanja po principu koji je Freud objasnio u Totemu i tabuu – sin dolazi upravo da raskrinka vezu između žrtvenog i sakralnog: „sav neprekinuti niz katastrofa koji ponekad zovemo povijest rezultat je tog temeljno pogrešnog čitanja: tamo gdje smo bili pozvani napustiti logiku žrtve, mi smo zahtijevali žrtvu samog Sina” (2010: 101). Žižekov i Badiouov pavlinski koncept ljevice utemeljene na emancipatorskom kolektivu (zajednici Svetog Duha), vođenom novozavjetnom idejom ljubavi, spašava nas od loše beskonačnosti. To, međutim, nije još jedan milenarizam nego zahtjev da se povijest otvori, a ne okonča.

Da bi ilustrirao te teze, Nikolaidis se poziva na lekciju filma Povratak u budućnost: prošlost je otvorena za promjene i svaka intervencija u prošlost ostavlja posljedice na budućnost, što je u lošem smislu jasno svakome tko se upoznao s posljedicama historijskog revizionizma. Prošlost je uvijek retroaktivno određena budućnošću (Apokalipsom). Nije slučajno što se sudovi u postrevolucionarnom vremenu postavljaju kao biblijski posljednji sudovi i što se mjerenje vremena ravna prema revolucionarnom događaju. Revolucija predstavlja prekid i kraj historije, u kojemu se poništava standardna historijska logika vremena (više mogućnosti koje su mogle biti ostvarene nakon revolucionarnog događaja odbacuju se kao iluzija, a retroaktivno se uspostavlja narativ prema kojemu je revolucija bila izraz povijesne nužnosti). Međutim, tu se krije i mogućnost oslobađajućeg učinka, koji je svojstven spomenutom zahtjevu da se povijest (kako prošlost, tako i budućnost) otvori, a ne okonča. Ovdje odjekuje Benjaminova treća teza o shvaćanju historije: „samo iskupljenom čovečanstvu potpuno pripada njegova prošlost (…) samo iskupljeno čovečanstvo može da se pozove na svoju prošlost u svakom trenutku“ (1974: 80).

Da bi prilagodio svoju sekularnu teologiju na lokalne prilike, Nikolaidis se na intrigantan način poziva na francuskog autora Jacquesa Ellula. Kao što Ellul u svojoj knjizi Anarhija i kršćanstvo ukazuje na činjenicu da povijest kršćanstva nije ništa drugo do povijesti brojnih zloupotreba kršćanstva od strane moći, tako Nikolaidis prokazuje te iste zloupotrebe u etno-nacionalističkim (post)ratnim politikama u državama bivše Jugoslavije. Sve etno-nacionalističke grupe sebe predstavljaju kao puke instrumente Božje volje, a samo je korak od tog vjerovanja do katastrofe. Prema Nikolaidisu, Bog je u tom kontekstu samo marioneta u ljudskim rukama koja se zamišlja „većom od čovjeka koji joj povlači konce“ (2010: 42). U tome etno-nacionalističke vođe pronalaze učinkovit recept za brisanje moralne odgovornosti za sve počinjene monstruoznosti u krvavom ratu. Nasuprot tome, Nikolaidis iznosi Ellulovo shvaćanje politike ne-moći: „ne-moć podrazumijeva odustajanje od svih društvenih mehanizama i ciljeva“ (2010: 37). Najbolji primjer prakticiranja politike ne-moći očituje se u momentu Kristove smrti: Krist na tom mjestu, za razliku od starozavjetnog Boga koji je zauzet demonstracijama vlastite moći (ovdje se Nikolaidis razilazi od Ellulova shvaćanja), predstavlja Boga koji svjesno napušta svoju povlaštenu poziciju i odustaje od svoje božanstvenosti (svemoći i ostalih hiperboliziranih atributa). Na takav način Nikolaidis razotkriva sve nacionalističke pokušaje intenzifikacije vlastitog nacionalnog identiteta kroz vjerske simbole kao otvoreni pokušaj provokacije onog drugog.

Na koncu je važno naglasiti da prethodna elaboracija nipošto ne iscrpljuje sadržaj Poetike apokalipse, već predstavlja samo ključ u kojemu se ona treba razumijevati (barem njezin dio). Ona se dotiče čitavog niza jednako važnih pitanja poput demokracije, neoliberalizma, konzumerizma, ekologije i održivog razvoja te tranzicijskih procesa. Naposljetku, donosi i zanimljiva čitanja brojnih filmova holivudske produkcije koji opsesivno i na izrazito perverzan način proriču apokalipsu. Međutim, bilo kojim problemom da se bavi, Nikolaidis mu pristupa iz specifične pozicije zaglavljenosti „između potrebe za revolucijom i svijesti da revolucija svijeta više nije moguća” (2010: 10).

Preporuka za čitanje:

Nikolaidis, Andrej. 2010. Homo Sucker: Poetika apokalipse. Algoritam: Zagreb.

Ostali izvori:

Benjamin, Walter. 1974. Istorijsko-filozofske teze. U: Eseji. Nolit: Beograd, 79-91.

Ellul, Jacques. 2011. Anarhija i kršćanstvo. Prev. Marko Gregorić. DAF: Zagreb.

Freud, Sigmund. 2000. Totem i tabu: neke podudarnosti u duševnom životu divljaka i neurotičara. Prev. Vlasta Mihavec. Stari grad: Zagreb.

Petrušić, Hrvoje. 2020. Čudovišnost Bogočovjeka: Žižekova ateistička „kristologija“. U: Crkva u svijetu, Vol. 55 No. 1

Žižek, Slavoj i Milbank, John. 2009. The Monstrosity of Christ: Paradox or Dialectic?. Ur. Creston Davis. MIT Press, Cambridge: Massachusetts – London.