Ljubav na anarhistički način: za jednu drugačiju revoluciju

Prvu polovicu dvadesetoga stoljeća na radikalnoj ljevici obilježilo je bujanje rasprava o fenomenu slobodne ljubavi. Najzanimljiviji indikator opsega koji su te rasprave poprimile zabilježila je Clara Zetkin u razgovoru s Lenjinom o ženskom pitanju, u kojemu on izražava ozbiljnu zabrinutost u vezi činjenice da se u ženskim i omladinskim krugovima previše govori o pitanjima braka i seksualnosti. Također, sovjetska je politika u postrevolucionarnom razdoblju dosegla zavidan stupanj rodne ravnopravnosti, koja će se vratiti gotovo na tvorničke postavke ubrzo nakon Staljinova uspona na vlast.

Navedene rasprave u kontekstu Sovjetskog Saveza nipošto nisu bile jednoglasne. Jedan od najpoznatijih sovjetskih psihologa, Aron Zalkind, zauzimao je izrazito konzervativan stav o pitanjima seksualnosti i veliku je većinu svojih rasprava posvetio iznošenju normativnih naputaka o spolnom ponašanju. Ako nisu bili usmjereni prema davanju savjeta o potpunoj apstinenciji i samoodricanju, navedeni su naputci bili izrazito heteronormativni i adresirani uglavnom mlađim muškarcima. No, s druge strane, postojala je i radikalnija struja, čije su najpoznatije predstavnice Aleksandra Kolontaj i Clara Zetkin ekstenzivno pisale o navedenim temama u emancipatorskom tonu.

Primjera radi, Kolontaj u tekstu Komunizam i obitelj iznosi nekoliko teza o ulozi države u procesu ženske emancipacije. Naime, država bi ženu trebala osloboditi tereta poput kućanskog rada i odgoja djece tako što će organizirati čitav niz institucija koje će navedene usluge provoditi javno; taj bi proces trebao dovesti do odumiranja starih patrijarhalnih institucija poput braka i obitelji. Nasuprot tome, Kolontaj tvrdi, razvit će se jedna velika obitelj udruženih radnika, koji će njegovati vrijednosti poput jednakosti, slobode i drugarstva, te će se unutar takvih okolnosti također razviti novi odnosi između spolova. U novom bi komunističkom društvu svi ljudi trebali biti u jednakoj mogućnosti zadovoljiti sve svoje želje i potrebe te ostvariti sretan život u skladu sa svojom zajednicom.

Lenjin je, s druge strane, takve eskapade smatrao opasnima. Kao vješt komunistički retoričar – da bi izrazio svoje duboko neslaganje s pomodnim tendencijama i diskreditirao bilo kakvu raspravu o temama koje na bilo koji način skreću s klasnih pitanja – etiketirao ih je kao buržujske. Ipak je podržao pojedine zahtjeve Kolontaj i Zetkin o ulozi države u oslobađanju žene, ali se po pitanju slobodne ljubavi ograđivao od iznošenja preciznih tvrdnji. Smatrao je da, iako se u komunističkom društvu „seksualna ljubav razvija i postaje finija“ (1975: 182), ona svejedno prema tom društvu ima određene obveze – naime, stvaranje novih mladih komunista. Na osnovu toga, teško je zaključiti da je njegov stav bio u potpunosti konzervativan, no zagovarao je određenu vrstu etike apstinencije i sublimacije seksualne energije u društveno produktivne svrhe. Bez obzira na navedeno višeglasje i slobodu koja dolazi do izražaja u citiranim raspravama u ranom (post)revolucionarnom razdoblju, Sovjetski će Savez uskoro završiti pod totalitarnim staljinističkim jednoglasjem i nadzorom gotovo svih aspekata svakodnevnog života.

Međutim, na još daljnjem kraju lijevoga spektra profilirali su se i glasovi poznatih anarhistkinja poput Emme Goldman i Voltairine de Cleyre. Zanimljivo je da je Goldman, kritizirajući brojne represivne i nasilne elemente sovjetske politike (čak i onda kada na ljevici nije bilo popularno kritizirati sovjetske drugove), gotovo proročki anticipirala njezina buduća zastranjenja. No, unatoč kritici, i Goldman i de Cleyre svoju su pažnju zaokupljale sličnim temama kojima su se bavile sovjetske žene i omladina, a središnji je koncept bio upravo koncept slobodne ljubavi. Kako bi se izbjegle sve karikature kojima je tijekom povijesti ovaj pojam bio izvrgavan – uključujući i Lenjinovo notorno odbacivanje tzv. (dakako, nemarksističke) teorije čaše vode, prema kojoj bi zadovoljavanje ljubavnih i seksualnih potreba u komunističkom društvu bilo „tako prosto i tako beznačajno kao gašenje žeđi čašom vode“ (1975: 182) – ovaj članak pokušava smjestiti raspravu o slobodnoj ljubavi u širi kontekst i povezati ju s ključnim pojmovima anarhističke doktrine i prakse, u kontrastu s marksističkim raspravama tog vremena. S druge strane, cilj je ukazati i na aktualnost navedenih rasprava te uputiti na kontinuitet sa suvremenim teorijskim i aktivističkim pristupima.

Anarhizam: Što je i za što se zalaže?

Goldman u eseju Anarhizam: za što se on zapravo zalaže? pokušava skicirati temeljne odlike anarhističke doktrine. Za nju je anarhizam prije svega filozofija novog društvenog poretka, koji je zasnovan na slobodi i odbacivanju svih oblika opresije. Kao tri ključna izvora opresije navodi religiju, vlasništvo i vlast. Religija porobljuje područje ljudskog uma i uskraćuje čovjeku mogućnost samostalnog mišljenja. Anarhizam, nasuprot religiji, čovjeku vraća oduzetu samosvijest i dostojanstvo, koji su isprva bili otuđeni u religijskim predodžbama. Iako je primjer Emme Goldman paradigmatičan kada je riječ o anarhističkoj kritici religije, na ovom mjestu stvari valja malo zakomplicirati. U povijesti anarhističke misli postoje i pokušaji da se spoji naizgled nespojivo – zasnivanje anarhizma na religijskim (uglavnom kršćanskim) vrijednostima. Tipičan je primjer takvog mišljenja Tolstoj sa svojom duboko pacifističkom porukom (kojeg su Goldman i de Cleyre svojedobno izrazito cijenile), a nešto noviji primjer religijski zasnovanog anarhizma predstavlja djelo Jacquesa Ellula. Međutim, ono što je zajedničko svim navedenim autorima jest strogi antiklerikalizam i beskompromisna kritika svih religijskih institucija.

Kritika vlasništva slijedi Proudhonovu krilaticu „vlasništvo je krađa“. Ako je religija djelovala na području ljudskog uma, institucija vlasništva korumpira područje ljudskih potreba. Prema anarhističkoj doktrini, jedan od osnovnih impulsa ljudske prirode sastoji se u potrebi za zadovoljavanjem gotovo urođenih kreativnih kapaciteta, pri čemu je (slobodni) rad jedan od načina za postizanje tog cilja. Međutim, pod kapitalističkim sistemom proizvodnje radnik ne prisvaja plodove svojega rada, čime se otuđuje od svoje prirode te mu se dani svode na mehaničko oponašanje radnji stroja. Anarhizam se, nasuprot tome, zalaže za oslobođenje rada i razvoj savršene ličnosti, koja je „moguća jedino u društvu u kojemu je čovjek slobodan izabrati kako će raditi, izabrati uvjete u kojima će raditi i slobodu da radi. To je čovjek kojemu je izraditi stol, sagraditi kuću ili obrađivati zemlju isto što i slikanje za umjetnika i otkriće za znanstvenika – naime, rezultat nadahnuća“ (2001: 49). U društvu zasnovanom na anarhističkim principima organizacije čovjek će moći ostvariti svoje kreativne kapacitete do punog potencijala. 

Treći čimbenik − vlast − odnosi se na područje vladanja ljudima, pri čemu Goldman slijedi Emersonovu krilaticu da je „svaka vlast u biti tiranija“. Ne objašnjavajući zašto je tomu tako, ona se osvrće na razne argumente kojima se opravdava postojanje države, pri čemu smatra da su najpogubniji oni argumenti kojima se tvrdi da država postoji kako bi održala red i suzbila zločin. Nasuprot tome, ona ukazuje da je kobni spoj državnog aparata i postojećih odnosa vlasništva upravo izvor zločina i kriminala (također izloženo u eseju Zatvori: društveni zločin i neuspjeh). U isticanju strukturnih čimbenika (poput bijede i siromaštva) kojima se generira zločin i zatvorskog režima kojemu vlast pribjegava da bi tobože prevenirala bilo kakav oblik zločina može se uočiti kontinuitet između ranijih anarhističkih i suvremenijih radikalnih zahtjeva za demontiranjem tzv. zatvorsko-industrijskog kompleksa. Anarhizam se zalaže za potpuno odbacivanje svih oblika vlasti, smatrajući ih inherentno represivnima.

Što se tiče metoda djelovanja, Voltairine de Cleyre i Emma Goldman smatraju da je ključna strategija anarhizma direktna akcija,prema kojoj je de Cleyre naslovila svoj najpoznatiji esej. U navedenom eseju de Cleyre, nasuprot općem mnijenju, pokušava ukazati na to da je direktna akcija nešto čemu smo u određenim uvjetima svi skloni pribjegavati. Ona donosi brojne primjere iz američke povijesti (koji nisu nužno rezultat djelovanja anarhističkih skupina) u kojima direktna akcija ne samo da je uspješno provedena već se spominje i u službenim povijesnim udžbenicima (npr. Bostonska čajanka). Također navodi i razne primjere izravnih akcija koje su provodili kvekeri kako bi dokazala da takva metoda djelovanja nipošto nije inherentno nasilna, iako određeni uvjeti iziskuju i uplitanje nasilja. Uspoređujući pasivni otpor i nasilne intervencije, sve prema uvjetima koji zahtijevaju jednu ili drugu metodu, de Cleyre će poetično reći da „nijedan čovjek nije po sebi jedinica, i u svakoj duši Jupiter još ratuje s Kristom“ (2011: 75). Važno je naglasiti da se pasivni otpor ni pod koju cijenu ne smije povezati sa sužanjskim pokoravanjem. Voltairine de Cleyre sebe smatra zastupnicom pacifizma tolstojevskog tipa, ali ipak tvrdi kako je neutemeljeno držati da se veliki industrijski problemi (tog vremena) mogu riješiti suzdržavanjem od uporabe sile (iako ju u svakom slučaju treba smatrati nepoželjnom).

Dok se Goldman upisuje u tradiciju anarhokomunizma (ili anarhokolektivizma), koja svoje korijene ima u radu Bakunjina i Kropotkina, Volteirine de Cleyre obično se naziva anarhistkinjom bez pridjeva. U eseju naslovljenom Anarhizam de Cleyre ukratko secira glavna obilježja osnovnih struja u anarhizmu (među kojima izdvaja anarhistički socijalizam, anarhokomunizam, anarhoindividualizam i anarhistički mutualizam) koje zagovaraju različite načine ekonomske redistribucije. Ona tvrdi da ekonomska organizacija ne bi trebala biti cilj sama po sebi, već samo sredstvo kojim se dostiže anarhistički ideal. Odnosno, anarhija „uglavnom ima veze s odnosima ljudi, njihovim mislima i osjećajima, a ne s pozitivnom organizacijom proizvodnje i raspodjele“. I upravo takvu anarhiju anarhist „treba dopuniti (…) nekim ekonomskim prijedlozima, koji bi mu mogli omogućiti da u svoje ime i u ime drugih u praksi ostvari tu mogućnost neovisnog čovjeka“ (2011: 45). Dakle, ne postoji nikakav unaprijed zadan obrazac djelovanja ni ikakav ekonomski nacrt prema kojemu bi se anarhistički ideal mogao ostvariti. Potrebno je eksperimentirati s različitim modelima, imajući na umu materijalne uvjete u kojima će se takvi eksperimenti vršiti. Jedini zajednički uvjet svih ekonomskih eksperimenata jest da budu bez prisile i da se koriste tek kao sredstvo za postizanje sve većeg prostora slobode. 

Uz navedene antiautoritativne crte, anarhistička pozicija Volteirine de Cleyre u sebi također sadrži humanistički i individualistički impuls. Naime, anarhizam bi trebao proizvesti pojedinca koji ima potpunu slobodu samoodređenja, lišenu bilo kakvih društvenih prepreka. Slijedeći zacrtane principe, de Cleyre će tvrditi da anarhist nema pravo davati zapovijedi nekome što da radi i kako da radi; jedino što ima u svojoj moći jest uvjeriti ljude u njihovu sposobnost samoorganizacije. Za nju „anarhizam (…) ne znači samo poricanje autoriteta, niti samo novu ekonomiju, nego reviziju načela moralnosti. On (…) znači razvoj pojedinca, kao i potvrdu pojedinca“ (2011: 92).

Pravo glasa kao fetiš

Kako se Goldman i de Cleyre smještaju u feminističku tradiciju? Prema jednoj od mogućih periodizacija, prvi val feminizma s početkom u drugoj polovici 18. stoljeća trajao je uz povremene diskontinuitete do 60-ih godina prošloga stoljeća. Autori/ce poput Mary Wollstonecraft sa svojom znamenitom studijom Obrana ženskih prava, Olympe de Gouges s Deklaracijom o pravima žene i građanke, Johna Stuarta Milla i njegove supruge Harriet Taylor sa studijama o podređenosti žena, brojne deklaracije o pravima žena (poput Deklaracije o osjećajima u Seneca Fallsu) i razni organizirani sufražetski pokreti pod utjecajem prosvjetiteljskih i liberalnih ideja zagovaraju jednaka prava žena i muškaraca na svim razinama u javnoj sferi (jednako pravo glasa, pravo na obrazovanje, pravo na imovinu i sl.) unutar postojećeg političko-pravnog poretka.

U atmosferi prvoga vala Emma Goldman postavlja se izrazito kritički prema navedenim tendencijama. Ona načelno nije protiv jednakog prava glasa, ali smatra da isključivi fokus na to pitanje ostavlja čitav niz drugih (u mnogo čemu i bitnijih) pitanja i problema izvan radara. U eseju Tragedija ženske emancipacije čini izvjestan obrat, sadržan u naizgled paradoksalnoj tvrdnji da je „sada žena suočena s nuždom da se oslobodi oslobođenja, ako doista želi biti slobodna“ (2001: 166). Razloga za isticanje nedovoljnosti većine zahtjeva liberalnog feminizma prvog vala ima više. Na prvom mjestu, Goldman prigovara naivnom očekivanju da će žensko pravo glasa navodno „pročistiti politiku“. Korupcija u političkoj sferi nije rezultat nemoralnih odluka pojedinaca. Naprotiv, ona ima materijalne uzroke. Drugim riječima, „politika je odraz vođenja poslova i industrijskog svijeta, čiji su moto: ‘veći je blagoslov uzeti nego dati’; ‘kupi jeftino i prodaj skupo’“ (2001: 166).

Naglasak na materijalnim uvjetima rezultirao je kalkuliranju klasnih odnosa, što implicira da jednako pravo glasa ne donosi nikakve koristi ženama nižeg ekonomskog i socijalnog statusa. U tom smislu, Goldman pravo glasa smatra svojevrsnim fetišem koji samo perpetuira postojeće odnose nejednakosti i donosi dodatnu korist već privilegiranim ženama viših klasa. U svakom slučaju, radikalni zahtjevi za cjelokupnom transformacijom postojećih odnosa, iako se mnogima mogu učiniti pretjerano utopističkima, barem mogu poslužiti kao inspiracija za kritiku sve popularnije suvremene verzije liberalnog feminizma (tzv. glass ceiling feminizam) u eri neoliberalnih reformi, koje ostavljaju sve vidljivije posljedice (usp. Arruzza, Fraser, Bhattacharya 2019).

Rad Emme Goldman također je izvršio utjecaj na razvoj i artikulaciju određenog niza problema u feminizmu drugog vala − uz presudni utjecaj Virginije Woolf i njezine Vlastite sobe te Simone de Beauvoir i njezina kapitalnog djela Drugi spol. Osim što je isticala prvenstvo klasnih nejednakosti i problem podčinjenosti žena radničke klase (što je u liberalnom feminizmu prvog vala uglavnom i ostalo neartikulirano), Goldman se osvrnula i na zasebnu sferu internalizacije društvenih normi. Naime, Goldman smatra da se žena nikad neće u potpunosti emancipirati ako ne odbaci tradiciju, običaje i predrasude koje joj je društvo usadilo odgojem i obrazovanjem. Žena prije svega mora raskrstiti s puritanskim moralom (usp. 2001: 131-137), koji joj postavlja brojna ograničenja u njezinu nastojanju da živi život prema vlastitom nahođenju. Goldman je također bila zagovornica seksualnog oslobođenja, pri čemu je isticala važnost seksualnog obrazovanja i pravo na kontracepciju kao nužne uvjete tog procesa. Zanimljivo je da je zbog izricanja navedenih stavova u javnim govorima bila optužena i na zatvorsku kaznu. Kritikom društvenih normi, kao i institucija koje (re)produciraju društvene norme, Goldman je anticipirala i krovnu krilaticu drugog vala feminizma koja glasi „osobno je političko“. Za razliku od sovjetskih marksističkih feministkinja, uglavnom fokusiranih na ekonomske parametre navedenih pitanja, Goldman je velik dio pažnje posvećivala ideologiji, koja je, prema njezinu mišljenju, u nekim okolnostima presudnije utjecala na formiranje odnosa među spolovima.

Zašto su samo slobodni sposobni voljeti?

Kako izgleda emancipirana žena (ili, općenito, čovjek) u anarhističkoj viziji? Goldman imperativno tvrdi da „trebamo nesmetan razvoj bez utjecaja stare tradicije i starih navada. Pokret za oslobođenje žene učinio je tek prvi korak u tom smjeru. Treba se nadati da će skupiti snage za drugi korak.“ Zatim dodaje da je „zbog toga za nju mnogo važnije da se oslobodi težine predrasuda, tradicije i običaja. Zahtjev za jednakim pravima u svakom životnom pozivu ispravan je i primjeren; ali nakon svega, najvitalnije je pravo da se voli i bude voljen“ (2001: 172). Ovdje dolazimo do posljednjeg, ali fundamentalnog zahtjeva anarhističkog feminizma: slobodne ljubavi. Koncept slobodne ljubavi (ili slobodnog saveza) u esejima Emme Goldman i Volteirine de Cleyre usko je vezan uz ono što one nazivaju idealom anarhizma. Ideal anarhizma može utjeloviti samo potpuno slobodna i savršeno razvijena individua, a jedino je takva individua istinski sposobna voljeti.

Da bi se postigao navedeni ideal, žena u konačnici treba raskrstiti s institucijom braka. Kritika braka jedna je od temeljnih preokupacija anarhističkog feminizma s početka 20. stoljeća. Iako valja imati na umu historijsku uvjetovanost i promjenjivost bračnih odnosa, jasno je da je u navedenom povijesnom kontekstu riječ o braku kao patrijarhalnoj i izrazito opresivnoj instituciji za ženu. U eseju Brak i ljubav Goldman smatra da su ta dva pojma dijametralno suprotstavljena te da brak u osnovi djeluje pogubno na prirodni razvoj ljubavi. Nasuprot konvencionalnome braku (koji se u biti svodi na logiku ekonomske transakcije), ljubav sadrži izrazito subverzivan potencijal: „ljubav, najsnažniji i najdublji element u cijelome životu, glasnik nade, sreće, zanosa; ljubav, prkosnik svim zakonima, svim konvencijama; ljubav, najslobodniji, najmoćniji kovač ljudske sudbine; kako se može takva sila koja sve pokreće smatrati istoznačnom tom jadnom korovu što su ga država i Crkva začele, braku? Slobodna ljubav? Kao da ljubav može biti drugačija nego slobodna! (…) Svi pisani zakoni, svi sudovi na svijetu, ne mogu je istrgnuti iz zemlje, jednom kad je pustila korijen“ (2001: 181).

S druge strane, Volteirine de Cleyre, iako ne piše hvalospjeve ljubavi, ipak slijedi Emmu Goldman u kritici braka. U znakovitom eseju They Who Marry Do Ill ona pod pojmom braka podrazumijeva permanentnu međusobnu ovisnost muža i žene, ekonomsku, emotivnu i seksualnu, koja neovisno o formi priječi slobodni individualni razvoj. Najefektivnija metoda ubijanja ljubavi jest brak, a jedini način održavanja odnosa u kojemu je prisutna istinska ljubav podrazumijeva distancu. Ljubav za de Cleyre ne smije biti vulgarizirana „nedoličnostima neprekidnog bliskog zajedništva“ (2004: 13). Ona se pragmatično zalaže za slobodnu zajednicu koja kao vezivnu nit ima isključivo međusobnu privrženost i koja se konsenzualno može raskinuti bilo kada.

Na ovom mjestu – nasuprot popularnom (ne)razumijevanju anarhizma (koji prema dominantnoj kulturi funkcionira kao repozitorij potisnutog, pa se tako u nj upisuju sve nedopuštene i skrivene fantazije te kulture, poput neobuzdanog razvrata, orgija nasilja, destrukcije i kaosa) – valja istaknuti kako anarhizam u praksi podrazumijeva određen napor; on iziskuje ogromnu dozu energije koja se ne može rasipati na stvari poput promiskuiteta. Ta je činjenica navela Erica Hobsbawma da utvrdi postojanje afiniteta između revolucije i puritanizma čak i u revolucionarnim pokretima koji su deklarativno antipuritanistički (poput anarhizma). On tvrdi da je „slobodna ljubav (u koju su anarhisti strastveno vjerovali) značila (…) monogamiju bez formalnog braka“ (2007: 287). Međutim, Goldman je razmatrala i mogućnost nemonogamnih odnosa pri pokušaju vlastitog razračunavanja s osjećajem ljubomore, koji je opisala kao ostatak patrijarhalne želje za posjedovanjem i narušavanjem autonomije drugog bića. Da bi povijest još jednom pokazala smisao za ironiju, uzrok tog osjećaja ljubomore jest nevjera Bena Reitmana, jednog od njezinih radikalnih ljubavnika, koji se povremeno upuštao u razne avanture sa svojim drugim radikalnim ljubavnicama.

Unatoč svim intimnim intrigama i privatnim razlozima koji leže u pozadini navedenih rasprava, primjer Emme Goldman ukazuje upravo na činjenicu da je revolucionarni rad isprazan ako ne uključuje svakodnevne elemente poput ljubavi. Možda će pitanje zvučati naivno, ali što ako je upravo nelagoda kakva je slijedila sovjetske rasprave o tim naizgled trivijalnim pitanjima dovela do iznevjerenja izvornih revolucionarnih vrijednosti? Odgovor je možda još naivniji; naime, što ako je najveća pouka koju je Goldman ostavila svim revolucionarima sadržana u njezinoj poznatoj izreci: „Ako ne mogu plesati, to onda nije moja revolucija!“

Na koncu se valja osvrnuti na Badiouov imperativ za preosmišljanjem ljubavi u suvremenom društvu. Prema njegovu mišljenju, ljubav ne samo da treba ponovno izmisliti već i obraniti od napada koji joj prijete sa sviju strana (usp. 2011). U današnjem kapitalističkom društvu svjedočimo prodoru konzumerističke logike u naše svakodnevne odnose, pri čemu se ljubav i seksualnost svode na razinu jednokratne potrošne robe. Upravo su iskustva anarhistkinja s početka 20. stoljeća izvor inspiracije u projektu ponovnog osmišljanja ljubavi kako se u takvim pokušajima ne bi uvijek počinjalo ispočetka.

Izvori:
Azzurra, Cinzia – Fraser, Nancy – Bhattacharya, Tithi. 2019. Feminizam za 99%. Centar za ženske studije: Zagreb.
Badiou, Alain. 2011. Pohvala ljubavi. Meandarmedia: Zagreb.
Brigati, A. J. 2004. The Voltairine de Cleyre Reader. AK Press: Oakland.
Cetkin, Klara. 1975. Razgovor V. I. Lenjina i Klare Cetkin. U: Đorđević, Jovan (ur.): Žensko pitanje: Antologija marksističkih tekstova. Radnička štampa: Beograd, str. 171-185.
De Cleyre, Voltairine. 2011. Direktna akcija. DAF: Zagreb.
Goldman, Emma. 2001. Anarhizam i drugi ogledi. DAF: Zagreb.
Hobsbawm, Eric. 2007. Revolutionaries. Abacus: London.
Horvat, Srećko. 2016. Radikalnost ljubavi. Fraktura: Zagreb.
Kollontai, Alexandra. 1920. Communism and the Family. (preuzeto s https://www.marxists.org/archive/kollonta/1920/communism-family.htm)