Književno-političke dileme Arundhati Roy

Svjetska i hrvatska čitateljska publika s velikim je zanimanjem dočekala novu knjigu Arundhati Roy Moje utočište i moja oluja (u engleskom izvorniku Mother Mary Comes to Me), memoare koji se bave burnim i nestabilnim odnosom autorice i njezine nepredvidljive i okrutne majke. Knjiga je doživjela popriličan publicitet jer je Roy, otkad je 1997. primila nagradu Booker za romaneskni prvijenac Bog malih stvari (The God of Small Things), postala vrlo voljeno i popularno lice na Zapadu koje u javnim nastupima konstantno upozorava na rast nacionalizma, svevlašće multinacionalnih kompanija, američku intervencionističku politiku i mnoge slične suvremene boljke. Zbog toga je (premda te „funkcije“ smatra nerazdvojnima) Roy istovremeno književnica i politička aktivistica, koja je većinu svoje spisateljske karijere posvetila pisanju političkih eseja.

Kako je i sama napomenula u mnogim intervjuima povodom izlaska knjige, memoare Moje utočište i moja oluja treba čitati kao paralelnu pripovijest; zapravo je riječ o pripovijedanju vlastitih životnih događaja i načinima na koji su oni oblikovani likom nepredvidljive, surove i prevrtljive majke. Premda je riječ o naraciji traumatičnih događaja, osvježavajuće je što Arundhati ne pribjegava poziciji žrtve ili jednostranom ocrnjivanju roditeljske figure, već prepoznaje njezinu važnost u vlastitom životu, ali i u životu cijele zajednice okupljene u keralskom gradiću Kottayamu. Njezina majka također je uživala celebrity status ne samo u lokalnoj zajednici već i u cijeloj Indiji, premda u mnogo manjoj mjeri: Mary Roy prvenstveno je bila poznata kao aktivistica za ženska prava koja je odlukom Vrhovnog suda u Delhiju 1986. sirijskim kršćankama u Kerali omogućila jednako pravo na nasljeđivanje te po tome što je 1967. osnovala vrlo uspješnu i inovativnu školu Pallikoodam u kojoj je odgojila mnoge generacije uspješnih učenika. Iznošenje pikanterija iz obiteljskog života vjerojatno nije drastično utjecalo na posmrtni imidž Mary Roy, koju je zbog njezina burnog i dominantnog karaktera čitava lokalna zajednica promatrala s mješavinom poštovanja i straha.

Pisanje memoara terapeutski je čin kojim se Roy suočava s neočekivanom boli uslijed gubitka majke. Međutim, opravdano je zapitati se završava li time (premda u ovom slučaju nije riječ o fikciji) svoju književnu karijeru i hoće li se u budućnosti posvetiti isključivo esejističko-aktivističkom angažmanu. Spomenimo nedavni slučaj povlačenja s filmskog festivala Berlinale, na kojem je prikazan In Which Annie Gives It Those Ones (u potpunosti apolitičan uradak u kojem je Roy scenaristica i jedna od glavnih glumica), što je potaknula izjava njemačkog redatelja i predsjednika žirija Wima Wendersa o protuteži između politike i umjetnosti. Premda su tijekom održavanja festivala i dodjele nagrada mnogi sudionici izražavali otvorene političke poruke, zgranuta Arundhati Wendersovu je izjavu shvatila sasvim ozbiljno i u konačnici odlučila izbjeći pojavljivanje na projekciji svojeg filma. Iako su pitanja poput toga tko podržava ili većinski financira sam festival sasvim validna, izjavu razapetog Wendersa možda je moguće na trenutak izdvojiti iz istog konteksta. Primjerice, vrlo je moguće da je čovjek u istom trenutku pomislio i na to da se festivalski odbori ne moraju ponašati poput legalno izabranih političkih tijela; da se umjetnost bavi i drugim područjima ljudskog iskustva osim recentnih geopolitičkih sukoba i da se ona na njih mora ili ne mora posredno ili neposredno referirati; da je direktan i proziran politički angažman dosadan i u konačnici pomalo kontraproduktivan za one kojima osigurava priželjkivanu radikalnost; da miješanje umjetnosti s poljem moralnih vrijednosti zapravo znači povratak na zastarjele estetičke postulate; da se nikome ne priječi izražavanje političkih uvjerenja, ali da je to puno podnošljivije dok se ne čini prvoloptaški. Premda bismo mogli domišljati i nagađati o daljnjim konotacijama, Arundhati (u čijem kozmosu suvremeni umjetnik očito ima isključivo jednu izvanumjetničku zadaću) je odlučila simbolički prevrnuti stol i napustiti prostoriju te je, iako uvijek dosljedna svojim političkim stavovima, u čitavom scenariju ispala i poprilična drama queen.

Mada nijedna dodjela nagrada ne može proći bez celebrityja koji, predozirani šećernom vatom humanosti i obzirnosti, apeliraju na surovi život prezrenih na svijetu (sjetimo se zabrinjavajuće blesavog ispada Billie Eilish na ovogodišnjoj dodjeli Grammyja), Arundhati Roy nikako ne možemo strpati u koš s istim pojedincima. Nakon što je njezin prvijenac doživio svjetsku slavu, indijska autorica većinu je svoje karijere posvetila pisanju političkih eseja. Oni se prvenstveno nalaze u zbirkama My Seditious Heart (2019) i Field Notes on Democracy. Listening to Grasshoppers (2009), dok je u hrvatskom prijevodu dostupan Vodič kroz imperij za obične ljude. Autoričini eseji vrlo su informativni, pitki te ispisani vrlo dojmljivom prozom (zbog čega fanovi mogu još više žaliti zbog manjka romanesknih naslova), premda sadržajno ne i pretjerano originalni; Roy izražava sve ono što bismo očekivali od suvremenog javnog intelektualca ili angažiranog umjetnika. Svoju nagrizajuću moralnu dilemu autorica povezuje s djetinjom traumom u kojoj majka Mary prebije njezina brata zbog lošeg školskog uspjeha, dok nju pohvaljuje i pruža joj zagrljaj; iz istog odlomka vrlo je jasno zašto je Roy svoj zvjezdani status iskoristila kako bi pomagala potlačenima i obespravljenima.

Obuzeo me sram. Mrzila sam samu sebe. Otad za mene svaki moj osobni uspjeh dolazi uz loš predosjećaj. U prigodama kad mi nazdravljaju ili plješću, uvijek imam osjećaj da netko, tih i povučen, dobiva batine u susjednoj sobi. Ako zastanete i razmislite o tome, to je zapravo istina, nekome se to događa. (Roy 2025: 46 – 47)

Ono što Arundhati svakako čini drugačijom od wannabe pravednika jest što je vrlo aktivna i prisutna „na terenu“, pa je, primjerice, zbog eseja u kojem spominje gradnju brane Sardar Sardovar 2002. godine prenoćila u zatvoru jer je u tekstu „uvrijedila“ indijski Vrhovni sud. Roy je u svojoj zemlji poprilična persona non grata jer se suprotstavlja vladajućoj stranci BJP (Bharatiya Janata Party) te jer piše o političkoj karijeri sadašnjeg premijera Narendre Modija, kojeg kritizira zbog promicanja hindu nacionalizma. Premda se vrlo dobro uklapa u stereotip suvremenog kozmopolitskog književnika bez domovine, vrlo je zanimljivo što je Roy odrastala u zajednici sirijskih kršćana (koje je, prema lokalnoj legendi, u 1. st. pokrstio apostol Toma) te da je djetinjstvo provela u Kerali (prošlog tjedna preimenovanoj u malajalsku verziju Keralam), kojom od 70-ih godina upravljaju ljevičarske političke koalicije. Dakle, njezine se osnovne biografske crtice nikako ne poklapaju s vladajućim hindu establišmentom. 

Premda se bavi aktivizmom i kritizira desne politike, Roy nije slijepo privržena nijednoj političkoj ideologiji, iako je vrlo glasna u kritici korporativnog kapitalizma. Posebice su zanimljivi eseji u kojima autorica opisuje na koji način indijske korporacije prijete ruralnim adivasijima, predhinduskim indigenim plemenima koja uglavnom nastanjuju prostore središnje Indije. Pripadnici istih skupina u borbama za vlastito zemljište često se priključuju tzv. naksalitima, maoističkim frakcijama koje s vladinim postrojbama vode iscrpljujuće gerilske ratove. Toj temi posvetila je reportažu Walking With the Comrades (2011), u kojoj piše o vlastitom posjetu pobunjenim postrojbama u saveznoj državi Chhattisgarh, dok izmještanje indigenog stanovništva biva jednom od standardnih tema kojoj se uvijek vraća u političkim esejima. Osim toga, Roy piše i o genocidu, međureligijskim sukobima u Indiji (posebice onima između muslimana i hindusa), statusu Kašmira te američkoj intervencionističkoj politici.

Budući da se bavi događajima iz moderne indijske povijesti, esej The Doctor and the Saint vjerojatno je manje poznat hrvatskoj, ali i zapadnoj čitateljskoj publici. Riječ je o tekstu koji se bavi političkim neslaganjima Mahatme Gandhija i B. R. Ambedkara, prvog indijskog ministra pravosuđa i tzv. „oca indijskog ustava“ te zaštitnog lica najniže kaste dalita, poznatijih kao nedodirljivi. Sam esej pisan je kao uvodna studija najpoznatijem Ambedkarovu tekstu Annihilation of Caste, transkriptu nikad održanog govora na političkom skupu u Lahoreu 1936., koji je na kraju otkazan jer je autor u njemu doveo u pitanje čitav hinduski kanon koji podržava kruti kastinski sustav.

Esej The Doctor and the Saint vrlo je zanimljiv jer kritički preispituje Gandhijev politički angažman (posebice onaj u Južnoj Africi), ali i zato što je Mahatma u indijskom svjetonazoru još uvijek deificirana i simbolički nedodirljiva osoba čijim se djelovanjem inspiriraju i utjecajne političke stranke, pa tako i Indijski nacionalni kongres te već spomenuti BJP. Ambedkarovo političko djelovanje ostalo je u sjeni Gandhijeva zvjezdanog statusa jer je Mahatma svoj angažman kreirao pozivajući se na hindu kanon, zbog čega u konačnici nikada nije doveo u pitanje postojanje kastinskog sustava. Budući da se takav sustav prvenstveno temelji na nasljeđivanju zanimanja (npr. najniže kaste čiste ulice ili javne WC-e, dok se vajšije/banije obogaćuju trgovinom itd.), Gandhijev je fokus na tome da svaka osoba treba uživati poštovanje zbog bogomdanog posla kojim se bavi i koji u konačnici doprinosi stabilnom funkcioniranju čitave zajednice. Modernistički nastrojeni Ambedkar pozivao je na odustajanje od sustava u kojem osoba nije slobodna birati vlastito zanimanje i koji zbog toga u potpunosti paralizira mogućnost društvene mobilnosti. Gandhijev idealistički sunčano-sretni san o samodostatnim „seoskim republikama“ suprotstavljen je zapadnjački i urbano nastrojenom Ambedkaru, koji je u ruralnom mentalitetu vidio zametke regresivnih i opresivnih vjerovanja o urođenoj i nepremostivoj razlici među ljudima.

Gandhi called modern cities an ‘excrescence’ that ‘served at the present moment the evil purpose of draining the life-blood of the villages’. To Ambedkar, and to most Dalits, Gandhi’s ideal village was, understandably, ‘a sink of localism, a den of ignorance, narrow-mindedness and communalism’.” The impetus towards justice turned Ambedkar’s gaze away from the village towards the city, towards urbanism, modernism and industrialization—big cities, big dams, big irrigation projects. Ironically, this is the very model of ‘development’ that hundreds of thousands of people today associate with injustice, a model that lays the environment to waste and involves the forcible displacement of millions of people from their villages and homes by mines, dams and other major infrastructural projects. Meanwhile, Gandhi—whose mythical village is so blind to appalling, inherent injustice—has, as ironically, become the talisman for these struggles for justice. (Roy 2019: 33)

Premda indijski ustav zabranjuje diskriminaciju na temelju kaste i što postoje zakoni koji propisuju „pozitivnu diskriminaciju“ (npr. kvote u obrazovanju ili javnim službama za nedodirljive), kastinske podjele još uvijek su prisutne u zemlji u kojoj većina stanovništva živi u ruralnim područjima. Zanimljivo je i što se takav sustav ne prakticira isključivo u hinduizmu, već stigmu kastinskog podrijetla ne uklanja ni prelazak u druge denominacije poput sikhizma, kršćanstva ili islama, o čemu možemo čitati i u autoričinu prvijencu Bog malih stvari – tako u Kerali postoje i kršćanski nedodirljivi, koji su fizički odvojeni od ostatka društva i kojima su namijenjeni najteži i najneugodniji fizički poslovi. U tome kontekstu, kao zastupnica potlačenih, Roy svoj politički angažman uvelike duguje i samom Ambedkaru; ne isključivo zbog toga što nije hinduistkinja, već i zato što se konstantno poziva na sekularnost zajamčenu indijskim ustavom. Također, jasno je i da, kada se bavi događajima na međunarodnoj političkoj sceni, Roy inspiraciju uvelike pronalazi u lokalnom kontekstu.

Osim što ukazuje na moguću manjkavost obaju svjetonazora, prethodno izdvojeni odlomak upućuje i na još uvijek nerazjašnjenu moralnu i političku dilemu Arundhati Roy: iako vrlo otvoreno nastupa kao braniteljica ljudskih prava i sloboda, u svojim se tekstovima često osvrće na status ruralnog stanovništva, koje po Ambedkaru nerijetko perpetuira nepoželjne tradicionalističke stavove o ritualnoj i urođenoj čistoći i nečistoći. Iako istupa u obrani potlačenih i ugroženih, pozicija koja ne podrazumijeva direktan politički angažman (u smislu uključenja u političku borbu ili legalno izabrana politička tijela) omogućuje joj da iz konformističkog naslonjača angažirane umjetnice (što i sama naglašava) svoje stavove uglavnom temelji na reakciji i negaciji te moralnom zviždanju o suvremenim političkim događajima. Premda to samo po sebi ni u kojoj mjeri nije problematično te svakako zaslužuje poštovanje, posljednji istup na filmskom festivalu Berlinale možda jest djelomično diskutabilan. Iako se osuda određenih političkih događaja u svijetu može učiniti samorazumljivom, problem je što isti potez Arundhati Roy (svjesno ili nesvjesno) ističe kao jednu od temeljnih zadaća umjetnosti, koja time posljedično gubi na autonomiji i sužava svoju tematsku raznolikost.

Izvori

Roy, Arundhati. Bog malih stvari. Prevela Aleksndra Kolar-Park. Zagreb: Izvori, 2000.

Field Notes on Democracy. Listening to Grasshoppers. Chicago: Haymarket Books, 2009.

Moje utočište i moja oluja. S engleskog prevela Lara Furlan Zaborac. Zagreb: Stilus knjiga, 2025.

My Seditious Heart. Collected Nonfiction. Chicago: Haymarket Books, 2019.

The Doctor and the Saint. Gurgaon: Penguin India, 2019.

Vodič kroz Imperij za obične ljude. Prevela Marina Gršković. Zagreb: Naklada Enigma, 2004.

Walking With the Comrades. New York: Penguin Books, 2011.