Noam Chomsky: disident u službi moći?

Odgovornost je intelektualaca da govore istinu i razotkrivaju laži. – Noam Chomsky

Tijekom zadnjih 50 godina Noam Chomsky bio je najpoznatiji lijevi intelektualac na Zapadu. Njegova kritika zapadnog medijskog aparata i vojno-industrijskog kompleksa donijela mu je svjetsku slavu. Gotovo svaki iole poznatiji aktivist nosio je primjerak njegovih knjiga u džepu. Bio je neizbježan, bilo da se radilo o kritici američke vojne agresije u Latinskoj Americi i na Bliskom istoku ili o pomno skrojenom medijskom aparatu koji je davao ključno gorivo američkoj vanjskoj politici. No s izlaskom novih informacija o njegovoj vezi s možda najpoznatijim seksualnim predatorom današnjice, Jeffreyjem Epsteinom, njegova je reputacija doživjela bolni udar. Kako je moguće da je čovjek, koji je najveći dio svog života posvetio kritici bogatih moćnika koji kontroliraju američku politiku, imao dugogodišnje prijateljstvo s jednim od najmoćnijih predstavnika bogate financijske elite? Epsteinovi dosjei bacili su veliku sjenu na reputaciju jednog od najpoznatijih ljevičarskih intelektualaca našeg doba. Time smo dovedeni pred teško pitanje: je li Chomskyjevo životno djelo zauvijek osuđeno na etiketu hipokrizije ili njegova svrha ostaje upotrebljiva za buduće generacije? U ovom članku pokušao sam dati približno objektivan pogled na Chomskyjevo naslijeđe i njegovu stvarnu vrijednost.

Avram Noam Chomsky rođen je u Philadelphiji 1928. godine u obitelji židovskih akademika – oca, doktora, Williama Chomskog i majke Elsie Simonofsky. Njegov otac bio je učenjak hebrejskog jezika te imigrant iz tadašnjeg Ruskog Carstva iz kojeg je 1913. godine otišao u Sjedinjene Američke Države da bi izbjegao vojni rok u carskoj vojsci. William Chomsky obrazovao se na Sveučilištu Johns Hopkins u Baltimoreu, gdje se uzdržavao predajući u hebrejskim školama. Sa suprugom se preselio u Philadelphiju, gdje su zajedno predavali u religioznoj školi Mikveh Israel Congregation, u kojoj je na kraju postao i ravnatelj. Upamćen je kao jedan od najistaknutijih hebrejskih gramatičara i ostavio je jasan utjecaj na Noamovu akademsku i lingvističku putanju. Njegova majka Elsie imala je snažnija lijeva uvjerenja od oca te je potaknula mladog Chomskog da bude politički osviješten.

Iako Chomsky slavu ostvaruje poznatim esejom iz 1967, Odgovornost intelektualca, u kojem odlučno kritizira američku agresiju u Vijetnamu, svoje političko-aktivističko djelovanje započeo je već s deset godina kada je napisao esej za školske novine o padu Barcelone pod fašistima 1939. godine. Kao mladić polagao je temelje za buduću karijeru političkog angažmana koja će ga lansirati na svjetsku pozornicu. No prije nego što je postao disidentski intelektualac, ostvario je zapaženu karijeru u lingvistici, posebice velikim doprinosima u području generativne gramatike, primjenjujući znanja iz moderne logike i matematike da bi opisao prirodne jezike. Jedno od najvažnijih postignuća jest njegova ključna uloga u kognitivnoj revoluciji: napisao je recenziju knjige Verbal behavior (1957.) B. F. Skinnera, u kojoj kritizira bihevioristički pristup ljudskom ponašanju. Davši doprinos raznim poljima, od lingvistike i psihologije do filozofije jezika i uma, u 1960-ima počinje njegov aktivni politički angažman u ozračju Vijetnamskog rata.

Turbulentnost i kakofoničnost političke situacije u Americi tog desetljeća potaknuli su Chomskog da počne aktivno pisati i govoriti o ulozi intelektualca u društvu. Stoga 1967. piše svoj već spomenuti esej Odgovornost intelektualca, koji djeluje kao svojevrsni manifest za socijalno osviještenog intelektualca. Odgovornost intelektualca, kaže Chomsky, jest govoriti istinu i razotkrivati laži. Koliko god se to nekima možda činilo očiglednim, za modernog intelektualca to nije tako. Navodi primjer Martina Heideggera, koji je 1933. u svojoj prohitlerovskoj deklaraciji izjavio: „Istina je razotkrivanje onoga što jedan narod čini sigurnim, jasnim i snažnim u njegovu djelovanju i znanju“ (1969: 325). Nadalje, navodi iskaz američkog povjesničara Arthura Schlesingera, koji je, kada su ga ispitivali o njegovu proturječnom izvještaju o Zaljevu svinja, otvoreno priznao da je jednostavno lagao. Vrlo često se događa da intelektualna elita daje legitimitet vladajućim sustavima. Bilo da se radi o Martinu Heideggeru u nacističkoj Njemačkoj ili Arthuru Schlesingeru u Americi, dominantna ideologija, da bi se održala, mora imati suučesništvo intelektualne i kulturne elite kako bi se sustav nastavio reproducirati. Stoga je odgovornost intelektualca da očudi ustaljenu perspektivu sustava, da djeluje subverzivno i da nagriza ideološke aparate države. Chomskyjev vjerni čitatelj zamijetit će činjenicu da njegov intelektualni napor nije bio samo kritika američke imperijalne politike već i napad na mehanizme koji omogućuju da ta politika funkcionira bez pobune, uz pristanak naroda. Naravno, on nije prvi koji je pisao o tome, ali je svakako najpoznatiji primjer kritičara masovnih medija. Za Chomskog su Sjedinjene Američke Države jedno od najindoktriniranijih društava na svijetu, s najkonformističkijom intelektualnom elitom. Ako je to tako i ako Amerika stoji kao najmoćnija država na svijetu, nije li upravo obaveza američkog intelektualca da glasno kritizira poteze vlastite vlade, a ne neke treće države koja nema ni djelić utjecaja i moći Sjedinjenih Američkih Država? Mnogi su mu upravo zbog toga prigovarali da posvećuje apsolutnu pažnju transgresijama američke vanjske politike, a ne, recimo, Rusiji, Iranu, Kubi ili nekim drugim odmetnutim državama.

Za naciju koja se toliko diči svojom slobodom i pluralnošću mišljenja, pregled američkih mainstream medija o njoj ne ostavlja takav dojam. Štoviše, može se reći da vidimo upravo ono jednoumlje i usklađenost koje predbacujemo totalitarnim državama. Prema Chomskom, masovni mediji proizvode pristanak naroda visoko sofisticiranim mehanizmom propagande i cenzure, što autor teorijski razrađuje u svom najpoznatijem djelu Proizvodnja pristanka: politička ekonomija masovnih medija.

U knjizi napisanoj u suradnji s Edwardom S. Hermanom 1988. godine, Chomsky i Herman opisuju strukturu propagandnog mehanizma prisutnog na Zapadu koji, uz pomoć pomno skrojene korporativne strukture i sužene debate, proizvodi pristanak. Za početak je bitno točno istaknuti razliku takvog sustava od, primjerice, sovjetskog ili današnjeg kineskog. Naime u Sovjetskom Savezu nije se kontrolirala misao, nego izražavanje misli. Takva vrsta kontrole posjeduje vrlo ograničen učinak te se pokazala manje uspješnom od zapadnog modela, koji koristi sofisticiranije mehanizme ideološke kontrole tako da ohrabruje izražavanje misli unutar ideološki ograničenih, uskih okvira, stvarajući time iluziju slobode. Taj ideološki mehanizam odlikuju dvije ključne strukturne osobine: institucionalni sklop medija i situacija ograničene i fiktivne debate (2004:14).

Da bi se konkretno razumjela priroda tih osobina, Chomsky i Herman navode nekoliko ilustrativnih primjera, od kojih ću izdvojiti neke, počevši od najboljeg: rat u Indokini. Naime da bi se pobliže shvatila američka angažiranost u Indokini (ili bilo gdje, ustvari), potrebno je razumjeti jedan jednostavan princip koji su Sjedinjene Američke Države dosljedno slijedile za vrijeme i nakon hladnog rata, a to je princip trule jabuke. Radi se o tome da, u okolnostima u kojima neka država odluči napustiti globalni hegemonijski poredak i upustiti se u put nezavisnog razvitka ili, u najgorem slučaju, alternativnog ekonomskog razvoja, ta država postaje prijetnja američkim nacionalnim interesima ili postaje, izrazom američkog State Departmenta, odmetnuta država. Legitimaciji takve politike pomažu konformistički intelektualci koje Chomsky naziva novim mandarinima. Debata uskih okvira odvija se u medijima kao što je The New York Times, koji izvještava kako je američka javnost podijeljena oko stava da se Južni Vijetnam mogao spasiti, dok drugi smatraju kako je rat bio suviše skup. To je klasičan primjer u kojem je suština problema ograničena na mišljenja dviju američkih političkih struja, ne spominjući da postoje i oni koji dijele treći stav – da je rat bio čista ilegalna agresija na suverenu državu. Takva mišljenja teško da mogu doći na vidjelo, kako i sam Chomsky pokazuje u svojoj analizi. Naime on identificira pet filtera kroz koje vijest mora proći da bi uopće mogla biti objavljena: filter korporativnog vlasništva nad medijima, filter reklamiranja i medijskog oglašavanja, filter stručnih izvora koji pružaju samo prave informacije, filter privilegiranih demanata i filter autocenzure ili pragmatičnoga usvajanja službenoga diskursa (2016: 2). Te i druge oblike cenzure ne proizvodi samo država; nužan je i nevidljiv element privatnih korporacija koje se nalaze u samoj srži strukture proizvodnje pristanka. Ovaj tip analize, napisan pristupačnim jezikom i jasnim, izravnim stilom, ali istodobno nabijen gustim i slojevitim sadržajem, bio je ključan razlog zbog kojeg je Noam Chomsky dosegao popularnost daleko izvan akademskih krugova. Njegove analize moći, medija i propagande za generacije su čitatelja djelovale kao svojevrsni katalizator ulaska u svijet lijeve politike.

Poruka koju je propagirao tijekom svojeg cjelokupnog djelovanja danas postaje upitna. Tome pridonosi i činjenica njegova dugogodišnjeg prijateljstva s Jeffreyjem Epsteinom, kojemu je, prema dostupnim izvorima, čak služio i kao svojevrsni privatni intelektualac, savjetujući ga u veljači 2019. kako se nositi s medijskim pritiskom vezanim uz njegovu dokumentiranu povijest seksualnog zlostavljanja.

U e-mail korespondenciji Chomsky savjetuje Epsteina da jednostavno ignorira medije:

What the vultures dearly want is public response, which then provides a public opening for an onslaught of venomous attacks, many from just publicity seekers or cranks of all sorts.

Zatim Chomsky komentira kako je suvremeno društvo posebno osjetljivo kada je riječ o zlostavljanju žena:

That’s particularly true now with the hysteria that has developed about abuse of women, which has reached the point that even questioning a charge is a crime worse than murder.

Jedan od indikativnih primjera opsega utjecajne mreže koju je posjedovao Epstein jest i činjenica da je organizirao susret Chomskog i Ehuda Baraka, za čiji je politički povratak, barem djelomično, bio zaslužan. Takva razina elitarne umreženosti njujorškog financijera upravo je ono što bismo očekivali pronaći kao predmet kritike u Chomskyjevim analizama uz oštru osudu razmjera tog utjecaja na političke procese. Umjesto toga, Chomsky je iskazao određenu fascinaciju činjenicom da Epstein raspolaže privatnim kontaktima najmoćnijih i najbogatijih pojedinaca na svijetu. Posebno je upadljivo to što je Chomsky pristao na razgovor s osobom koju je više puta analizirao u svojim djelima kao što je i Kobno trojstvo. U njemu ističe da se ne može povući jasna granica između Benjamina Netanyahua i Ehuda Baraka. Štoviše, Barak je jednako kao i Netanyahu bio ozbiljno impliciran u optužbama za ratne zločine u Gazi. UN-ov Goldstoneov izvještaj iz 2009. godine izrijekom je utvrdio odgovornost Izraela za ratne zločine, izravno navodeći Ehuda Baraka, koji je u to vrijeme obnašao dužnost ministra obrane. Naravno, netko tako dobro informiran kao Chomsky bio je itekako svjestan tih izvještaja i optužbi, no nakon susreta ipak je izjavio:

 We have our disagreements, but had a very fruitful discussion about a number of controversial matters.

Postoji određena struja mišljenja prema kojoj, s obzirom na sve navedene činjenice o Noamu Chomskom, njegove govore i njegovo pisanje više nije moguće shvatiti ozbiljno te da njegov vlastiti moralni podbačaj razotkriva ispraznost njegovih čestih poziva na odgovornost intelektualca i borbu za istinu. Takva je pozicija svakako razumljiva. No što ako je upravo suprotno istina? Očita kontradikcija između Chomskyjeve teorije i prakse na određeni način potvrđuje temeljne uvide njegovih analiza. On je postao predmet vlastitih teorija: dopustivši da bude zaveden luksuznim životom i moći jednog od gospodara čovječanstva. Ovo je ideologija u svojoj suštini. Naime ideologija se ne očituje u našim deklarativnim mišljenjima i uvjerenjima, već u našim djelima koja ispunjavaju svojevrsnu psihološku potrebu ili težnju. Stoga se ne radi o neznanju – o tome da nešto činimo jer ne znamo što činimo – već, naprotiv, vrlo dobro znamo, a svejedno to činimo. Ovakvo viđenje ideologije bilo je strano Noamu Chomskom, koji je često s podsmijehom odbacivao teoretičare poput Slavoja Žižeka, Jacquesa Lacana i Jacquesa Derridaa, držeći se svoje stroge predanosti empirijskoj analizi. Tu je jasna manjkavost njegove teorije, koja je bila dovoljno sposobna uočiti obrasce i mehanizme propagande, ali suviše kratkovidna da spozna kako se ideologija uistinu utjelovljuje u subjektu. Vrlo redukcionistički je smatrao kako je dovoljno razotkriti laži koje propagira sustav, bez propitivanja zašto ljudi uopće svjesno vjeruju u te laži. Suštinski element koji se skriva u ideologiji nije iluzija koja prikriva stvarnost, nego vrsta nesvjesne fantazme koja sačinjava strukturu stvarnosti (Žižek, 2002: 55). Stoga ideologija nije neki strani, parazitski element od kojeg se trebamo izliječiti, nego je supstantivni dio naše stvarnosti i način na koji se s njom nosimo. Ta fantazmatska konstrukcija služi kao potpora samoj realnosti jer ideologija ne funkcionira samo tako da iskrivljuje stvarno stanje stvari već je i utkana u samu njenu bit. Ne postoji neutralna točka s pomoću koje bismo mogli spoznati nešto izvan ideološkog obzorja suvremenog svijeta. Tu intuiciju oprimjeruje i kvantna fizika u kojoj ne postoji način da promatramo neku česticu bez da joj izmijenimo stanje. Drugim riječima, neko metaideološko gledanje svijeta je izvan našeg dosega.

Ipak, unatoč nedostacima Chomskyjeve analize, neporeciva je činjenica da je Chomsky odigrao ključnu ulogu u kritici moći i razotkrivanju američke imperijalne politike na globalnoj razini. Za neke je on još uvijek koristan, dok je za druge trajno obilježen svojom vezom s Epsteinom. Njegovi uvidi u globalnu politiku bili su značajni za brojne generacije ljudi što je teško pomiriti s činjenicama koje su o njemu izašle ove godine. Tko je onda Noam Chomsky? Je li on disidentski intelektualac koji je čvrsto istupao protiv imperijalizma i masovnih medija koji ga podržavaju ili je licemjer koji nikada nije bio toliko radikalan kako se predstavljao? Odgovor je na oba pitanja potvrdan. On u sebi sadržava sve te osobine, stoga je za buduće generacije čitatelja bitno da uče iz njegovih teorija i napora, koliko god licemjerni oni bili.

Izvori:

Barsky, Robert F. Noam Chomsky: A Life of Dissent. Cambridge, MA: The MIT Press, 1998.

Chomsky, Noam. American Power and the New Mandarins. New York: Pantheon Books, 1969.

Chomsky, Noam. Politika bez moći. Uredio Goran Ivano Vic. Zagreb: DAF, 2004.

Chomsky, Noam. Mediji, propaganda i sistem. 2., dopunjeno izdanje. Zagreb: Društvo za promicanje književnosti na novim medijima; Što čitaš?, 2016. (elektroničko izdanje).

Chomsky, Noam. Kobno trojstvo: Sjedinjene Države, Izrael i Palestinci. Obnovljeno izdanje. Zagreb: Profil, 2004.

Chomsky, Noam. “The Responsibility of Intellectuals”, 1967 preuzeto.

Epstein, Kayla. “Noam Chomsky Advised Epstein about ‘Horrible’ Media Coverage, Files Show.” BBC News, 8. veljače 2026.

Piperković, Dunja. “Noam Chomsky – revolucija kao intelektualni credo.” Essehist: časopis studenata povijesti i drugih društveno-humanističkih znanosti 3, no. 3 (2011).

United Nations Human Rights Council. Human Rights in Palestine and Other Occupied Arab Territories: Report of the United Nations Fact-Finding Mission on the Gaza Conflict. A/HRC/12/48. 25. rujna 2009. Preuzeto.

Vargas, Ramon Antonio. “Chomsky Had Deeper Ties with Epstein than Previously Known, Documents Reveal.” The Guardian, 22. studenoga 2025.

Vargas, Ramon Antonio. “Newly Released Files Shed New Light on Chomsky and Epstein Relationship.” The Guardian, 3. veljače 2026.

Žižek, Slavoj. Sublimni objekt ideologije. Zagreb–Sarajevo: Arkzin; Društvo za teorijsku psihoanalizu, 2002.