Marko ZidarićUrednik
Marko ZidarićDiplomirani povjesničar i komparatist. Pisao je za portal Povcast i uređivao časopis Pro tempore. Piše popularnoznanstvene i književne tekstove.
Smatram da su razlozi izbora određene teorije – uza sve druge čimbenike – u temelju ipak osobni. Odabiremo ono za što smo spremni. Privlači nas ono što (svjesno ili manje svjesno) tražimo i što u ovom trenutku nama samima najbolje objašnjava naše preokupacije. U temelju svega uvijek je potraga za osmišljavanjem, za smislom i značenjem – čak i kad zaključimo kako je smisao da smisla nema. Premda taj zaključak – izvan salonskih rasprava, u suočavanju s osobnim i općim krizama – postaje sve manje zanimljiv. Uostalom, smisao nije misao, nije set uvjerenja, nego proces, koji se širi u koncentričnim krugovima.
Iva Beljan Kovačić izvanredna je profesorica na Sveučilištu u Mostaru na kojem predaje kolegije iz starije hrvatske književnosti. Dosad je objavila šezdesetak znanstvenih i stručnih radova, književnih kritika i prikaza te pet knjiga književnopovijesne i književnokritičke problematike: Pripovijedanje povijesti: ljetopisi bosanskih franjevaca iz 18. stoljeća (2011), Na rubu književnosti: rasprave o hrvatskim piscima u BiH (2014), O pričama i čitanju: književnokritičke bilješke (2016) te Književnost i historiografija: književnopovijesne studije (2021). 2019. godine objavila je i zbirku pjesama Sjemenke.
Krajem prošle godine objavljena je njezina dvosveščana monografija Između mitskog i racionalnog: svjetonazori bosanskohercegovačkih katolika od 17. do 19. stoljeća u kojoj sistematizira dosadašnje istraživačke interese. Tim povodom s autoricom smo razgovarali o bavljenju poviješću mentaliteta, integralnoj teoriji, problemima znanstvene specijalizacije te o trendovima u suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti.
Kao što se vidi iz opsega monografije, ona je probudila moje homerske sklonosti. Radila sam na njoj šest-sedam godina. Zbog drugih obveza koje donosi posao, radni je ritam bio iscjepkan, što je posebna muka svakog istraživača. Poslije ovog iskustva razmišljam o istraživanju u lirskoj, recimo haiku formi.
Bilo je izazovno držati pod kontrolom ovako opsežan tekst. Sam obrađeni korpus – veliki broj starih knjiga, tiskanih bosančicom ili neujednačenom latiničkom grafijom – veoma je zahtjevan. A pristup koji se fokusira na svjetonazore otvarao je sve više problemskih pitanja.
Kad je riječ o disciplini u koju bih naslov svrstala, to bi bila kulturna povijest – i povijest mentaliteta kao njezin dio – ali uz neke značajne razlike u pristupu. S paradigmom nove kulturne povijesti ovo istraživanje dijeli svoje središnje interese – za predodžbene, vrijednosne i normativne sustave, poimanje identiteta i hijerarhije, odnos prema tijelu, mehanizme (samo)kontrole, odnos elitne i narodne kulture.
Razlika je međutim u tome što se distanciram od kulturnog konstruktivizma, koji je dugo dominirao u kulturnoj povijesti. Umjesto toga spomenute pojave promatram u razvojnoj perspektivi. Polazim od pretpostavke da one nisu krugovi kolektivnih deluzija, da njihovo pojavljivanje nije nasumično, konstruirano na temelju promjenjivih društvenih ukusa, nego ima dublju razvojnu logiku. Ta je logika u središtu istraživanja.
Više je razloga mog interesa za ovu literaturu. Osjećam da je razumijem „iznutra“, što je u istraživanju svjetonazora prednost. Tu su i sveučilišne podjele rada: bavim se starijim kulturnim razdobljima. Budući da radim na Sveučilištu u Mostaru, usmjeravam se i na ono što je specifično za hrvatsku kulturu u Bosni i Hercegovini.
Međutim presudna je u svemu tome moja sklonost istraživanju povijesti mentaliteta. A u tom okviru ova literatura pokazuje svoj puni potencijal. Ona ne izgleda osobito privlačno ako joj pristupimo izvana – katalogizirajući činjenice. Ali pogled unutra pokazuje da je utjecala na oblikovanje našeg svjetonazora u puno većoj mjeri nego što smo svjesni, primjerice na naše predodžbe Boga, vrednovanje ljudskog mjesta u svijetu, odnos prema tijelu i materijalnosti, poimanje identiteta, hijerarhije, autoriteta i sl. Dovoljno je uzeti u obzir činjenicu da je bila jedini oblik pisane kulture s kojom su tijekom nekoliko stoljeća bili u dodiru obični katolici u većem dijelu Dalmacije, Hercegovine, Bosne, Slavonije, Podunavlja i drugih područja gdje je djelovala franjevačka provincija Bosna Srebrena. Bila je presudna u širenju sadržaja zapadne kulture na tom prostoru.
Kad je riječ o njezinu proučavanju, neću odmah posegnuti za odgovorom da je neistražena. Ova literatura nije nezastupljena u hrvatskoj znanosti o povijesti, književnosti i jeziku, osobito posljednjih desetljeća. O tome svjedoče objavljeni zbornici, knjige, članci, vrijedni pothvati na hrvatskim istraživačkim ustanovama, ali i na franjevačkim ustanovama u BiH. Interes je razumljiv kad uzmemo u obzir njezinu ulogu u društveno-političkim, religioznim, jezično-standardizacijskim i kulturnim procesima.
Moj odabir Wilberove integralne teorije kao istraživačkog okvira rezultat je oduševljenja i radosti – uz 0% kalkulacije je li takav izbor pragmatičan s obzirom da se radi o sustavu koji nije etabliran u akademskom svijetu. Susret s njegovim tekstovima bio je za mene sretni trenutak u kojem se sve što nejasno naslućujem „složilo“ te se otvorio nov i širok prostor. I to radostan prostor, u kojem se u jedan sustav povezuju tijelo, um i duh.
Spontano sam počela razmišljati o svojim preokupacijama i načinu na koji se u ovom sustavu mogu objasniti. Tako se stvorio kreativni „balon“ u kojem je nastajala cijela ova studija. Pitanje prihvaćaju li drugi takav model u ovoj sam fazi ostavila postrani. Vjerujem da se trebamo predati onome što nas istinski oduševljava i nosi jer svojim tekstovima prenosimo i to iskustvo, a ne samo informacije.
Dodala bih da takvu odluku mogu zahvaliti svojoj autsajderskoj poziciji. Nisam u središtu važnih znanstvenih kretanja, a moj rad ne ovisi o dobivanju potpora na natječajima za koje se treba prilagoditi, pa sam se mogla odlučiti za ono što osobno smatram vrijednim. Autsajderska pozicija ima svoje prednosti.
Status Wilberove integralne teorije u svijetu otpočetka je vrlo specifičan. Ukratko bih rekla da se danas nalazi na veoma utjecajnoj autsajderskoj poziciji. Pojasnit ću taj paradoks.
Ona se nije etablirala u smislu mainstream akademske znanosti te je u akademskoj zajednici vrlo malo zastupljena. S druge strane iznimno je živa u praktičnoj primjeni unutar različitih disciplina: psihologije i psihoterapije, pedagogije, ekologije, organizacijskog razvoja, vodstva i menadžmenta… Integrira se u nove teorijske, intelektualne i društvene pokrete koji se bave globalnom krizom smisla – primjerice metamodernizam. Na ovom planu ona je jedan od najvažnijih operativnih sustava 21. stoljeća.
Recepcija u Hrvatskoj i na južnoslavenskom području prati isti trend, samo u znatno manjem, lokaliziranom opsegu. Treba istaknuti da je kod nas u akademskim krugovima doživjela važan proboj zahvaljujući radu antropologa Vanje Borša, u prvom redu njegovoj knjizi Integralna teorija Kena Wilbera.
Kad je riječ o filologiji – području koje najbolje poznajem – prisutan je oprez prema novim teorijama, koji je sasvim razuman i opravdan. Naime nerijetko se događa da se one mehanički primjenjuju na specifičnu građu (s predvidivim interpretacijama).
U cijeloj ovoj priči svoj izbor ne smatram nekim protivljenjem glavnoj struji. On je rezultat potrebe da se religiozna kultura protumači iz drukčijeg, svjetonazorskog aspekta. Prethodilo mu je moje istraživanje iste građe iz književnopovijesnog aspekta. Ovi se pristupi ne isključuju, nego sretno dopunjuju.
I da se vratim Vašem pitanju je li integralna teorija na zalazu: važno je naglasiti da ona nije „nova paradigma“, nego ujedinjujuća paradigma – metasustav, model integracije različitih znanstvenih područja i perspektiva. Stoga je može – i treba – zamijeniti bolja verzija, ali je integrativni pristup prijeko potreban u vremenu suočavanja s dubokim globalnim krizama. Ono što je srž Wilberove teorije stoga ne može biti na zalazu.
Negativni aspekti prvo su što pomislimo kad se spomene kulturna evolucija ili evolucija svijesti – i što nas od takvih pristupa odbija. Oprez je razuman, s obzirom da smo svjedoci niza strahota počinjenih u ime „napretka“.
Wilberova teorija adresira ova pitanja vrlo ozbiljno, naglašavajući da je rast niz dobrih i loših vijesti, te da svaka nova razvojna struktura otvara neslućene mogućnosti, ali i neslućene užase. Oboje treba uzeti u obzir u bavljenju razvojem svijesti. Pritom valja ne pobrkati kognitivni ili tehnološki napredak s ukupnim razvojem jer ga ne prati nužno razvoj moralnog kapaciteta ili empatije. Istaknula bih da integralna teorija svaku kulturu poima autonomno i cjelovito, zbog čega je primarni fokus na analizi razvojnih slojeva unutar specifičnog svjetonazora, a ne na pojednostavljenom vrednovanju je li neka kultura bolja ili „naprednija“ od druge.
Integrativni sustav kao viša razvojna postignuća promatra rast mudrosti, suosjećanja i skrbi za sva bića i svu prirodu. Smatram da to nije cilj koji je zanimljiv dominatorima i supremacionistima. Doduše, i evanđelje ga promiče pa je zlorabljeno – izgleda da ne možemo biti sigurni. Cijeli problem međutim pokazuje koliko je nužno govoriti o rastu u unutarnjoj domeni, ne samo vanjskoj. Inače ćemo imati globalna sredstva komunikacije ili umjetnu inteligenciju u rukama ljudi čiji je svjetonazor egocentrični.
Ovo je vrlo poticajno pitanje s obzirom na stupanj do kojeg odlaze znanstvene specijalizacije i na činjenicu da se dva stručnjaka iz istog područja gotovo pa više ne razumiju. Znanstveno istraživanje uvijek će biti fragmentirano – naše razumijevanje svijeta postaje sve složenije i podijeljeno na posebne zadatke. A integralna je teorija metasustav koji omogućuje sagledavanje fragmenata u široj perspektivi, odnosno uvid u to kako se različite discipline i pristupi ujedinjuju u našem sve kompleksnijem razumijevanju svijeta.
Meni osobno ona je okvir u kojem prepoznajem što je uloga mojeg malog istraživanja: ono se fokusira na jednu perspektivu stvarnosti (unutarnju kolektivnu), na jednu ili dvije dubinske razvojne strukture unutar nje, k tome na njihov zapadnoeuropski i bosanskohercegovački povijesni oblik. Primjer bi mogao biti i iz sociologije, psihologije ili fizike. Takav nas pogled čini skromnijima i poniznijima jer pokazuje da je naš doprinos mali kamenčić u ogromnom mozaiku, a ne nova (pompozna) paradigma – kako bi naš ego volio.
Već neko vrijeme zaista jesmo u fazi velike smjene paradigmi. Naime postmodernizam je na zalazu. Uza sve svoje nedvojbene doprinose, postmoderna teorija pokazuje nemoć pred krizama s kojima smo suočeni, a koje nije moguće gledati samo kao „tekst, konstrukciju i interpretaciju“. (U drugim znanstvenim disciplinama ovaj narativ više se i ne doživljava ozbiljnim. Kao ni termin „narativ“.)
U mogućnostima koje se pojavljuju mene zaokuplja spomenuti metamodernizam – veoma povezan s Wilberovom integralnom teorijom. Ne mogu reći da sam upućena, ali ono što me privlači usmjeravanje je na globalnu krizu smisla, promatranje unutarnjeg ljudskog razvoja kao političkog pitanja te spajanje sposobnosti za sumnju sa željom za istinom i iskrenošću.
Kad je riječ o problemu odabira: orijentacija u ovim mogućnostima zaista postaje sve zahtjevnija. Ali u pitanju je puno manje „obrata“ nego što se (samo)proklamira. U proglašavanju svega novim obratom zasigurno ima i obrata – k egu.
Smatram da su razlozi izbora određene teorije – uza sve druge čimbenike – u temelju ipak osobni. Odabiremo ono za što smo spremni. Privlači nas ono što (svjesno ili manje svjesno) tražimo i što u ovom trenutku nama samima najbolje objašnjava naše preokupacije. U temelju svega uvijek je potraga za osmišljavanjem, za smislom i značenjem – čak i kad zaključimo kako je smisao da smisla nema. Premda taj zaključak – izvan salonskih rasprava, u suočavanju s osobnim i općim krizama – postaje sve manje zanimljiv. Uostalom, smisao nije misao, nije set uvjerenja, nego proces, koji se širi u koncentričnim krugovima.
Velika je zasluga jezičnog obrata to što je propitao odnos unutarnje i vanjske stvarnosti, time i odnos između istraživanja kulturne i društvene povijesti, te naznačio kraj dominaciji društvenog determinizma u historiografiji. Drugim riječima, došlo je do uvida da unutarnje nije svodivo na vanjsko pa se primjerice promjena u vrijednosnom sustavu ili religioznom imaginariju ne može objasniti povećanjem cijene žita ili poreznim opterećenjem.
To je otvorilo vrata historiografskim istraživanjima koja uzimaju u obzir oba plana stvarnosti. Neki od francuskih povjesničara mentaliteta čija sam djela koristila – Jean Delumeau i Jacques Le Goff – vješto istražuju obje perspektive te povijest unutarnjeg svijeta ne svode na društvenu povijest. Njihovi radovi meni nisu samo literatura, nego i duhovni susret koji nadahnjuje.
Ali ove sjajne posljedice spomenutog jezičnog i kulturnog obrata – uvid o jednakopravnosti unutarnje i vanjske perspektive, te uvid da jezik nije puka ambalaža u koju se pakiraju neutralne vanjske činjenice – razdvojila bih od vrste ekstrema koja je uslijedila, a to je krajnji kulturni konstruktivizam. Ukratko, nismo samo inzistirali da unutarnja stvarnost nije svodiva na vanjsku, nego proglasili da je upravo obrnuto: objektivna stvarnost puki je jezični i kulturni konstrukt. Tako su produkt konstruiranja postali klasa, rod, povijest, tradicija, nacija, etnicitet, identitet, ekonomija i još mnogo toga.
Suvremena se historiografija odvaja i od kulturnog konstruktivizma i od društvenog determinizma te smo u fazi traženja puta između ova dva – redukcionizma. Integralna teorija inzistira da su subjektivno i objektivno dvije perspektive iste stvarnosti, koje nisu svodive jedna na drugu niti se daju jedna drugom objasniti.
Odnos između književnosti i historiografije veoma me zaokuplja, već i samim time što se bavim rubnim žanrovima. U ovom razgovoru već sam ponavljala odbijanje radikalnog postmodernističkog pristupa, koji sve svodi na ravnopravne diskurse i briše granicu između ovih oblika ljudskog znanja. Historiografiju i književnost gledam kao različite discipline, koje imaju duboku poveznicu, zajedničku egzistencijalnu misiju.
Vidljiva je i u pristupu povijesnoj svakodnevici. Povjesničar njezine fragmente (pisma, dokumente i sl.) koristi kao dokaz ili kao detalj iz kojeg zaključuje o širem društvenom, ekonomskom ili svjetonazorskom sustavu vremena. Pisac pomoću istih fragmenata oživljava prošlost, čini je prisutnom, ujedno ih koristeći kao polazište za složenija metaforička značenja.
Istodobno obje pokušavaju osmisliti ljudsko iskustvo: u tom je i dublja privlačnost historiografije. To što se njezin interpretativni okvir s vremenom mijenja – od objašnjenja događaja voljom hirovitih bogova, Boga zakona, ljudskih spletaka, igara moći, ekonomskih i klimatskih faktora ili čega drugog – ne znači da je iskustvo koje ona istražuje izmišljeno. Ne znači ni da su ove interpretacije arbitrarne, lažne ili uzaludne. Znači da je čovjek biće koje traži smisao, a da je ta potraga slojevita te da se spoznaje šire i postaju obuhvatnije.
Da pišem roman, moram priznati da ne bih pisala povijesni roman – iako pasionirano čitam kronike. Ali poigrat ću se tom idejom: ako bih umjesto znanstvenog djela na temelju istih izvora pisala povijesni roman, sasvim sigurno bi to bio roman koji povijest promatra iznutra. Zanimalo bi me unutarnje iskustvo o kojem izvori svjedoče, a koje je duboko ljudsko i nesvodivo na povijesne podatke.
Ali i odnos pisaca kao što su Andrić, Mlakić ili Jergović prema izvorima kojima se bavim – primjerice franjevačkim kronikama – počesto je usko shvaćen. Izvori su njima polazište, a ne cilj putovanja. Oni reinterpretiraju povijesnu građu, osmišljavaju naše iskustvo u okviru prošlog iskustva. I zato njihova djela valja čitati kao simboličke tvorevine koje progovaraju o dubljem i univerzalnijem ljudskom putovanju, a ne kao doslovne iskaze, historiografske tekstove ili političke poruke. Ova druga vrsta čitanja njihovih romana dominira u suvremenom publicističkom diskursu – i veoma me živcira.
Suvremena književnost u Bosni i Hercegovini iznimno je zaokupljena ovom problematikom. Ove teme, s posebnim naglaskom na rat devedesetih, dominiraju književnom produkcijom posljednja tri desetljeća. Situacija je razumljiva s obzirom da su na književnoj sceni prisutne generacije pisaca čiji je život duboko obilježen ratom i poraćem.
Njihov odnos prema historiografiji dosta je složen. Uočljivo je da ne prevladava model pripovijedanja tradicionalnog povijesnog romana, nego pripovijedanje iz izrazito subjektivne, intimne perspektive. Autori se ne bave „velikom poviješću“, nego traumama, strahovima, ljudskim tragedijama. Mogli bismo reći – onim što „velika povijest“ čini, nesagledivom štetom koju nanosi.
Kod pisaca se zamjećuje nepovjerenje prema službenim (suprotstavljenim) historiografijama. Izraženo je na različite načine, kroz dekonstrukciju nacionalnih mitova, kroz ironijski komentar. Književnost tako otvara prostor pitanjima odgovornosti i oprosta, ali i pročišćenja, nudeći humaniji i suosjećajniji pogled u našu tešku prošlost.
Pitanje terapeutskog potencijala po meni je neodvojivo od pitanja umjetničke kvalitete i vjerodostojnosti. Puko pisanje o traumi može imati psihoterapijski potencijal za autora. Ali da bi imalo širi učinak, potrebno je osmišljavanje patnje na dubljoj i univerzalnijoj razini, uključivanje čitatelja na „frekvenciju“ iznad ove svakodnevne.
To dakako ne znači da nam književnost treba nuditi lijepu utjehu da će sve biti dobro. Upravo obrnuto: priča o suhom, pustom svijetu i ljudskom stradanju nudi validaciju – potvrdu da je ono što nosimo i osjećamo stvarno te da ima dostojanstvo i značenje. Time nam otvara put prema suosjećanju i su-patnji, sudjelovanju u duboko ljudskom iskustvu čiji se doseg i smisao ne može svesti na mentalne parole.
Da, izrazito je generacijski obilježeno. Generacija autora rođenih prije 80-ih piše iz pozicije sudionika ili svjedoka rata, srednja generacija iz pozicije odrastanja u poraću, dok se kod najmlađih pisaca osjeća određeni pomak. Moram naglasiti da je to dio književne scene koji i najslabije poznajem. Ali općenito gledano, uz interes za suvremene probleme koji su naslijeđe rata, vidimo i okretanje prema globalnim i univerzalnim temama. Primjećujem preokupacije kao što su ekologija, mentalno zdravlje, tehnološki izazovi, nesigurnost u svijetu koji se brzo mijenja.
Iskreno se nadam da će se ovaj proces preobrazbe nastaviti. Ali da neće biti rezultat zamora i bijega, nego znak da prestajemo biti taoci prošlosti, da izlazimo iz kruga ponavljanja i prenošenja generacijskih trauma. Pritom nam je svima zadatak da bol koju smo doživjeli ili naslijedili pročistimo na što humaniji način te budućnost oslobodimo za nešto bolje i sretnije.
Podijeli
0% pročitano
Svjetska i hrvatska čitateljska publika s velikim je zanimanjem dočekala novu knjigu Arundhati Roy Moje utočište i moja oluja (u engleskom izvorniku Mother Mary Comes to Me), memoare koji se bave burnim i nestabilnim odnosom autorice i njezine nepredvidljive i okrutne majke. Knjiga je doživjela popriličan publicitet jer je Roy, otkad je 1997. primila nagradu […]
→Marko Zidarić
S ulica i društvenih mreža odavno se počistio sav glitter kojim nas je zasipao Mjesec ponosa. Već počinje kolovoz, ali o jako važnim temama roda i seksualnosti moguće je raspravljati svaki dan i u svakoj mogućoj prilici. Zato svi skupa možemo uzeti ruksake i peraje, planinariti i roniti vlastitom svijesti, u čijem ćemo središtu naći […]
→Marko Zidarić
Suvremeno društvo obilježava zanimljiv paradoks – istovremeno svjedočimo tzv. provali emocija u svim vrstama medija, dok se s druge strane propovijeda o stigmatizaciji i tabuizaciji duševnog zdravlja i mentalnih poremećaja. Posebno je popularan narcizam, koji je posljednjih godina vrlo odrješito ušetao u talk showove, društvene mreže i literaturu samopomoći, što mnoge samopouzdane laike naginje da […]
→Marko Zidarić