Šareni priručnik za zbunjivanje: Sentimentalni esencijalizam i nadobudni queer

S ulica i društvenih mreža odavno se počistio sav glitter kojim nas je zasipao Mjesec ponosa. Već počinje kolovoz, ali o jako važnim temama roda i seksualnosti moguće je raspravljati svaki dan i u svakoj mogućoj prilici. Zato svi skupa možemo uzeti ruksake i peraje, planinariti i roniti vlastitom svijesti, u čijem ćemo središtu naći odgovor na to tko nas privlači ili nam se gadi i jesmo li trenutno u ispravnom ili nekom tuđem, nametnutom tijelu. Pritom ćemo se spoticati, čupati kosu, možda si proturječiti, povrijediti svoje i tuđe osjećaje te spržiti mnoge mozgove jer će nas konstantno progoniti vrlo složeno pitanje – jesmo li popularizacijom roda i seksualnosti u znanosti i javnosti samo pretjerano zamrsili stvari i time si zakomplicirali živote? Zbog toga će mnoge rečenice u ovom tekstu završiti zbunjenim upitnicima.

Budući da su gejevima i lezbijkama u većini zapadnih zemalja zajamčena praktički sva prava, pa čak i ona koja im omogućuju ulazak u bračnu zajednicu ili kreiranje novog modela nuklearne obitelji, LGBTIQ aktivisti marljivo se trude nanovo osmisliti smisao vlastitog postojanja. Gejevi i lezbijke pomalo su passè, stoga je posljednjih godina velik naglasak i na nebinarnima, arodnima i sverodnima; aromantičnima, panseksualnima, demiseksualnima i svima ostalima koji zagonetke rodospola i seksualnosti usložnjavaju (post-)Tumblr kategorijama. Nabrojane su pojave, dakako, ipak previše blesave (premda simpatične!) da bi se o njima ozbiljno raspravljalo. Mlađe generacije, koje su pod konstantnim utjecajem interneta i društvenih mreža, valjda imaju pravo na vlastite verzije supkultura koje će jednoga dana samopouzdano prerasti i zaboraviti. 

Gejevi i lezbijke u posljednjih su se pedesetak godina izborili za društvenu vidljivost. Kontinuirani aktivistički rad senzibilizirao je društvo u kojem coming out predstavlja sve manju opasnost za pojedinca koji ponosno otvara i zatvara ormarska vrata. Navedene skupine profitirale su od esencijalističke born this way ideje. Iako ju znanost vjerojatno nikada neće moći u potpunosti dokazati, ona omogućuje stvaranje stabilnih identiteta kojima je zbog toga olakšano komuniciranje s državnim institucijama i ostatkom društva, nad kojim se nadvio nešareni oblak heteronormativnosti. U prilog esencijalističkoj tezi, iskustvo pokazuje da je promjena seksualne orijentacije praktički nemoguća i pritom vrlo štetna i opasna za pojedince koje konzervativni „terapeuti“ nastoje transformirati u dobre i rasplodne očeve ili penisima inspirirane ljubavnice. Homoseksualnost se odlikuje permanentnom seksualnom žudnjom za osobama istoga spola. Ta je sklonost dio nečije esencije, jedna u nizu stabilnih osobina. Biće svoju istinu zatim može porađati u javnom prostoru – čin koji je, bogu fala, u ranim danima aktivizma bio puno radikalniji nego što je danas.

Osim što na njih marširaju desničari i terfice (trans-isključive radikalne feministice; pojam koji se često koristi pogrdno), čini se da se i mnogi gejevi, lezbijke i biseksualci teško nose s transrodnim osobama, koje postaju sve glasnije unutar dugina akronima. Transrodni esencijalistički argument puno je kompleksniji. U apstraktnom polju nečije svijesti, možda iza očiju ili pokraj sjetom obuzetog srca, stanuje osoba čiji se spol/rod ne poklapa s pojedinčevim primarnim i sekundarnim seksualnim karakteristikama. Hormonske bombe i kirurški alati, intervenirajući u pogrešno kodirano tijelo, vanjsku građu usklađuju s razotkrivenom supstancijom uznemirenog ljudskog bića. Za razliku od homoseksualnosti, transrodnost navodno zahtijeva (hitnu) medicinsku pomoć. Osobe koje se nose s ovim teškoćama zaslužuju svu empatiju, ali zauzvrat moraju razumjeti da je riječ o stanju koje je medicina (pre/ras)poznala tek sredinom prošlog stoljeća i da će se u komunikaciji s javnošću vjerojatno javljati mnogi nesporazumi. Pomamu za definicijama možemo dobro ilustrirati recentnim primjerom koji je još uvijek aktualan te vrlo dobro oslikava kaos koji pogađa razvijene zapadne zemlje.

One has to see…

Prava trans osoba još uvijek su goruća tema u Velikoj Britaniji, u kojoj je Vrhovni sud odredio legalnu definiciju žene. Prema navedenoj presudi, svaki spomen žene u zakonu Equality Act (2010.) odnosi se na osobe ženskog spola. Najkraće rečeno, biološke žene imaju pravo na zaštićene prostorije (svlačionice, smještaj u zatvorima, skloništima, bolnicama itd.) i vlastite kategorije u sportu koje (jao si ga jao) isključuju trans žene. Također, statistički podaci prikupljaju se i klasificiraju na temelju spola. Navedene odrednice ne isključuju zaštitu trans osoba od nasilja i diskriminacije. Država je i dalje svjesna da se na njezinu teritoriju nalaze trans žene i trans muškarci − promjena spola i dalje je jedna od zaštićenih karakteristika u spomenutom zakonu. Tipični argument ~I Mi PoStoJiMO!~ stoga je bespotreban. Bilo je očekivano da će trans aktivisti snažnije naglašavati svoju izbrisanost iz jedne stoljećima samorazumljive definicije i da će (s njihove strane) mnogo manje pažnje biti posvećeno konkretnim posljedicama presude, koja je zapravo skroz benigna. (Pritom je naglasak na (ne)šarenom trans aktivizmu – velik većina trans ljudi jednostavno želi da ih se pusti na miru i pritom razumije tuđe svjetonazore te prihvaća tuđa životna iskustva.) 

Aktivistički odgovor na presudu bio je vrlo predvidljiv, ispunjen mnogim regresivnim reakcijama koje su samo izazvale dodatan podsmijeh među njihovim političkim protivnicima i uvjerile ih da je riječ o izuzetno zbunjenim i nesretnim pojedincima. Nažalost, racionalna je pretpostavka da bi se ludilo zbog nečije navodne izbačenosti s planeta na sličan način manifestiralo i u drugim zemljama koje još uvijek proganja ova zamorna (mono)manija. Transaktivističke suze možda jesu transkulturne i transtemporalne. Definicije su uzrok vodenastih očiju. Šteta je što su slične situacije baš u tolikoj mjeri šablonizirane, usporedive s približavanjem tsunamija – iz dubokog oceana dopiru čudni krici, približavanje ogromnog vala sa sobom nosi nepredvidljive reakcije i razaranja. Nimalo ohrabrujuće, nimalo šareno.

U naknadnim prosvjedima posebno je dojmljivo bilo grafitiranje spomenika Millicent Fawcett, političke aktivistice koja se krajem 19. i početkom 20. stoljeća borila za žensko pravo glasa i sudjelovala u osnivanju prvog engleskog koledža za žene. Valjano je pretpostaviti da dotični nisu znali o kome je zapravo riječ, ali to je čin koji su mnoga menstruirajuća tijela svakako uzela u obzir. Iz megafona je bučio spektakularan povik − Trans prava su ljudska prava, magični tviterovski chant koji svojom dubinom i snagom dovodi do toga da cjelokupno čovječanstvo zamišljeno pada na dupe. Trans prava jesu ljudska prava, ali muška i ženska prava također su ljudska prava. Trans osobe u travnju nisu bile u središtu pozornosti. Dok terfice s pravom otvaraju šampanjac, ostatak feminističkog pokreta mora dobro promisliti o vlastitom odnosu prema skupini koju često vrlo zaštitnički i majčinski tetoši. Britanski trans aktivizam pokazao je da misli samo na sebe i da nije u stanju ni saslušati tuđe argumente − zauzvrat traži da ostatak populacije bespogovorno prihvaća sve njegove ritualizirane prohtjeve. Time je ozbiljno nagrdio vlastitu sliku i poljuljao ugled čitavoj svojoj zajednici.

Većina društva s velikom je radošću dočekala presudu jer ona ohrabruje konačni raskid s katastrofom političke korektnosti, sadističkom kulturom otkazivanja i potrebom za pažljivim i nekritičkim skakutanjem oko tuđeg unutarnjeg osjećaja identiteta. Ljudima je vjerojatno dosadilo to što ih se ucjenjuje rečenicom Trans žene su žene i da ih se na temelju izrečenog stava demonizira ili kanonizira u vrlo slabašnim verzijama Prologa Dugog Nosa. Najpoznatija žrtva cijele farse svakako je spisateljica J. K. Rowling, koja je (već 2020.!) svojim potpuno razumnim esejem o potrebi za stabilnom i biološkom definicijom žene te istovremenom validacijom trans osoba zaradila epitet megalomanske transfobne kučketine. Svakako šareno, nimalo ohrabrujuće. Može se pretpostaviti da su je većinom napadali pojedinci koji su jedno medicinsko stanje pretvorili u kult i predmet za iživljavanje na drugim pojedincima.

Britanski trans aktivisti pritom su zaboravili da svako rođenje u tijelo može podrazumijevati specifični set neugodnosti i tjeskobe. Ženama, kojima već i sama anatomska različitost od muškaraca nosi stvarnu prijetnju od silovanja i fizičkog napada, potpuno je nepotrebno dijeliti osjetljive i zaštićene prostorije s osobama koje možda posjeduju muške genitalije. Dok terfice progone pimpek iz definicije žene, ne čine to s ciljem da se jedna minorna šaka pojedinaca izbriše iz jezika i svijeta. Također, mnogim je ženama urnebesno ako se u istoj kategoriji s njima nalaze pojedinci koji u životu nisu preživjeli specifični tjelesno-emocionalni kaos menstruacije ili čija tijela nisu sposobna za trudnoću i porođaj. Navodno progresivni pokret, koji često spominje povampireni i opresivni zapadnjački binarizam roda i spola, vrlo temeljito ljude gura isključivo na jednu ili drugu stranu dihotomije. Zašto trans žene nužno moraju biti žene? Vrlo je hrabro vlastite stavove automatski izjednačavati s civilizacijskim progresom. Pritom je isti svjetonazor često ispunjen različitim šarenim umišljajima, što je bilo vidljivo u mnogim komentarima na presudu Vrhovnog suda u travnju – posebno su dojmljivo stršale izjave o navodnom dolasku „mračnih vremena“. Svaka opravdana kritika koja se usuđuje izaći iz okvira jedne uskogrudne ideologije uvijek se dočekuje s pričicama o 21. stoljeću. Budući povjesničari emocija imat će puno materijala za gradnju uspješne akademske karijere. Jednu visokorazvijenu zemlju spopala je emotivno nabijena borba oko definicija. Pritom je vrlo zanimljivo što je puno manji fokus bio na trans muškarcima − činjenica koju terfice posprdno pripisuju tome što su trans žene originalno rođene u spol koji je sklon splainingu.

Hrvatska ovaj put može biti sretna što ju zaobilazi jedna zaista blesava i nepotrebna rasprava o svlačionicama i zahodima. Zanimljivo će biti pratiti kako će se mlađe generacije, koje sve više pogađa sindrom globalnog sela, nositi sa svim nadolazećim kaosima i metežima. Ista je stvar s globalnom ljevicom, koja voli micati fokus s klasno-ekonomskih pitanja i često, dok ju navodno opija machbetovsko mlijeko ljudske dobrote, vrlo nekritički prisvaja identitetsku politiku i time pridodaje granje na vlastitu lomaču.

Šareni dokumenti

Kathleen Stock, profesorica filozofije na Sveučilištu Sussex (koja je zbog pritisaka i maltretiranja ipak napustila svoju akademsku poziciju) u knjizi Material Girls. Why Reality Matters For Feminism (2021.) opisuje na koji se način rodna samoidentifikacija počela šuljati u zakonodavstvo. 2004. godine izdan je zakon Gender Recognition Act, koji je trans osobama između ostalog omogućio izdavanje novog rodnog lista i sklapanje braka u preferiranom rodu. Birokratski postupak podrazumijevao je prilaganje potvrde o medicinskoj dijagnozi rodne disforije i dokaz da je osoba dvije godine kontinuirano živjela u suprotnoj rodnoj ulozi. Od 2015. trans aktivisti počinju lobirati da se zakon iz 2004. promijeni u skladu s novim poimanjem rodnog identiteta, odnosno da legalno priznanje više ne iziskuje nikakvu potvrdu stručnjaka. Time bi transrodnost izgubila svoju stabilnu definiciju, koja je prethodno počivala na dijagnozi rodne disforije, i svakoj osobi otvorila mogućnost da zakonski promijeni spol/rod/štoveć na temelju svojeg unutarnjeg šarenog osjećaja. Škotski parlament 2022. godine zaista je pokušao raskrstiti s odredbom iz 2004. (s time i bilo kakvim medicinskim ili stručnim dokazima), dok su pritisak na ovogodišnju presudu Vrhovnog suda ponajviše vršile škotske feminističke grupacije. Uostalom, vrlo nekvalitetno baratanje pojmovima dovelo je i do toga da su neke osobe transrodnost iskoristile kao pomodan trend. Tako se u javnosti raspravljalo trebaju li muškarci osuđeni za silovanje žena koji su u tijeku kaznenog postupka započeli s procesom tranzicije biti u muškom ili ženskom zatvoru. Ovogodišnja presuda omogućila je jasnu interpretaciju zakona Equality Act – osobe koriste zaštićene prostorije isključivo na temelju njihova biološkog spola. Potaknuti sličnim raspravama, smijemo li možda govoriti o fejk trans osobama ili je to jednostavno too much? Britanski primjer možda nam pokazuje da igra esencijama i definicijama možda i nije uvijek bezopasna. U međuvremenu je britanski Stonewall već proširio definiciju transrodnosti i u nju umetnuo pojmove poput genderqueer i non-binary (ali je, čini se, ipak maknuo zagonetni neutrois).

Čini se da trans ljudi najviše profitiraju kada se njihovo stanje ne koristi u političke svrhe i dok se njima u kontroliranim i sigurnim uvjetima bave isključivo medicina i psihoterapija. Pritom je zanimljivo što se rodna disforija sve rjeđe spominje kao mentalna poteškoća – zašto je to toliko problematično? Trebamo li općenito odbacivati i stigmatizirati ljude koji imaju poteškoće s prilagodbom ili mentalnim zdravljem? Također, odbacimo li rodnu disforiju iz cijele priče, ne gube li iskustva ljudi s ovim poteškoćama na relevantnosti i autentičnosti? Ako se transrodnost lagodno tretira kao umbrella, u nju se šuljaju oni koji (prvenstveno simpatični non-binary) s njima ne dijele životno iskustvo. Međutim, možemo li o ovoj problematici razmišljati i bez uvođenja hormona u priču?

Duga Zemaljska

Trans aktivizam možda bi morao izaći iz svoja četiri zida i izroniti iz sivog pudinga vlastite nemaštovitosti. Već i sam tonalitet glasa, koji se možda ne poklapa s ostatkom nečije fizičke vanjštine, osobu koja sjedi s druge strane stola nagoni na hermeneutički posao odgonetanja biološkog spola. Razlog tome nisu različiti sojevi virusa cisfašizma, već stoljeća ljudskog razvoja i evolucije. Trans osobe moraju biti spremne na eventualno odbacivanje ili nepriznavanje osobnih zamjenica, što ne mora nužno biti popraćeno tužnim orkestrom. Ako su obavijeni tuđom sumnjom i slutnjom, sami o sebi mogu kontemplirati izvan različitih institucionalnih potvrda ili ovisnosti o medicinsko-farmaceutskoj mašineriji, koja na njima ipak vrlo lijepo zarađuje. U Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji medicinski establišment često spominje da tran$ o$obe moraju proći medicinske zahvate jer će u suprotnom počiniti samoubojstvo, što zvuči krajnje pogrdno i obeshrabrujuće. Rodni povjesničari napokon mogu početi tragati za unesrećenima koji su se nekoć bacali s litica ili ispijali otrove jer su im nedostajale doze testosterona. Ili priznati da nam povijesna i antropološka istraživanja ukazuju na to da između homoseksualnosti, transvestitizma, (transrodnosti) i interspolnosti ipak postoje zanimljiva preklapanja. Transrodni kandidati možda moraju manje zuriti u grudnjake i gaće, a više u zvijezde.

U Ovidijevoj naraciji mita o Hermafroditu prelijepi dječak postaje „raznježen“ nakon što se s njime sljepljuje uzbuđena riječna nimfa Salmakida. Hermafrodit, koji je posudio naziv kasnijem medicinskom terminu, postaje duplić u čije muško tijelo prodire ženski princip. Posljedica njegove nove fizionomije jest potreba da seksualni užitak traži isključivo straga. Ovaj se mit u literaturi često spominje kao ilustracija rimskog razumijevanja homoseksualnih sklonosti, koje uvijek podrazumijevaju rodno miješanje i preskakivanje okamenjenih kategorija. Rimski muškarac, kojeg bismo danas nazivali homoseksualcem, u različitim žanrovima književnosti prikazan je kao izrazito feminiziran, što je ponajviše vidljivo u njegovu odabiru odjeće ili tjelesnim gestama. Mnoge nezapadne kulture još uvijek dijele slično mišljenje – gay muškarca na hindskom se pogrdno naziva zenana (žena). Turski službenici, koji gay muškarca pošteđuju vojske, isključivo se fokusiraju na inspekciju njegove analne zone. U homoseksualnu osobu često se upisuju sastojci suprotnog joj spola. Najveća razlika između suvremene zapadne kulture i predmodernih ili nezapadnih sustava vrijednosti možda je u tome što je u njima puno veći fokus na sklonosti prema određenom seksualnom činu.

Jedan od najzanimljivijih primjera svakako je Islamska Republika Iran, u kojoj su transrodne osobe priznate od strane vlasti – operacija promjene spola čak je djelomično državno subvencionirana, što je omogućeno fetvom ajatolaha Homeinija iz 1987. godine. Nakon što prođu propisane zahvate, trans osobe mijenjaju svoj rodni list i mogu stupiti u brak. Uzimajući u obzir da je Iran izuzetno konzervativna država, prihvaćanje trans osoba možda nam se čini poprilično čudnim. Međutim, Iran je jedna od rijetkih država koja homoseksualne odnose kažnjava smrću te istospolne sklonosti smatra opakom degeneracijom i bolešću. Zbog toga su homoseksualci često stjerani u operaciju promjene spola. Naša civilizacija prihvatila je činjenicu da muškarci mogu biti feminizirani, a žene maskulinizirane. Homoseksualne sklonosti ne moraju se rješavati bijegom u suprotne zamjenice. Kritičari transrodnosti možda s pravom radikalne operativne zahvate poistovjećuju s konzervativnim sustavima poput iranskog. Proširivanje pojma transrodnosti, a posljedično i medikalizacija androginosti, stvara dojam da se homoseksualci podvrgavaju određenoj vrsti konverzijske terapije. Šarena analogija je i ta da trans žene smiju nastupati u ženskim sportskim kategorijama.

Njemački pisac i aktivist Karl Heinrich Ulrichs, kojeg mnogi smatraju prvim gay aktivistom, svoje homoseksualno životno iskustvo usporedio je s ubačenošću u pogrešno tijelo – stav koji se opako približava današnjem poimanju transrodnosti. Njegove su teze doprinijele istraživanjima u seksualnoj znanosti, koja je krajem 19. stoljeća definirala tezu o psihičkom hermafroditizmu i inverziji. Magnus Hirschfeld na temelju toga prvi predlaže operaciju promjene spola tijekom 20-ih godina prošlog stoljeća. Etnološka istraživanja s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće spominju homoseksualne izlete u transvestitizam. Bla, bla, bla, neke stvari valjda su nam poznate iz vlastitih opažanja. Homoseksualne osobe skladišta su androginog potencijala − mišljenje s kojim je posebno agresivno nastojao raskrstiti brkati mačizam sadomazohističkih 1970-ih. Androgini stereotipi homoseksualnih osoba, dakako, nisu univerzalni, ali često su validni i zapravo vrlo pozitivni. Gay muškarce stoljećima se povezuje sa sklonošću prema umjetnosti te se smatra da njeguju istančan ukus za ljepotu.

Umjetnik je najuspješniji kao dvostruko biće koje svoja djela stvara muško-ženski, izbacujući iz sebe fuziju intelekta i emocija: Jer čitanje tih knjiga kao da na osjetilima izvodi čudnu obnoviteljsku operaciju, nakon njih vidimo intenzivnije. Svijet kao da je odjednom razotkriven i obdaren intenzivnijim životom (Woolf 2003: 111). Možemo li u ovim glupim raspravama ponekad biti i malo maštovitiji? Današnja opsesija shizofrenim zamjenicama proizvodi fiktivne esencije koje su nekada živjele u puno manje ograničenom kavezu. Spolno tijelo možda može profitirati od povremenih sukoba sa svojom nutrinom. Osim što se vezuje uz umjetnost, androginija je vrlo važna u duhovnosti jer upućuje na totalitet ljudskog iskustva – npr. u tantrizmu, u kojem je konačni cilj prevladati ograničenu binarnost ovozemaljskog života. U našoj civilizaciji imamo primjer Tiresije, koji je sedam godina živio kao žena. Hera ga je oslijepila, a Zeus mu je nakon toga dao dar proricanja. Junak koji se pojavljuje u Odiseji i Kralju Edipu idealan je za ovu karijeru jer svijetom kruži kao metafora sveznanja, simbol cjelovitosti ljudskog iskustva. Premda su navedeni primjeri jako čudni, možda mogu unijeti malo šarenila u raspravu koja se inače događa u sterilnoj atmosferi mlitave ambulante. Iako trans propovijedi takve sugestije smatraju paranoičnima, smijemo li se pitati hoće li možda neka maskulinizirana djevojčica, koja je tijekom odrastanja odrješito prkosila svojoj rodnoj ulozi, jednog dana doživjeti metamorfozu u trans muškarca i nakon toga požaliti za svojim cicama i maštom i slobodom? Straight trans osobe možda su u prošlosti jednostavno bile transvestiti – jesu li takvi izrazi pogrdni? Je li Ulrichs bio trans žena kojoj nije bila ponuđena mogućnost tranzicije? Prije nego što prema nama krenu transparenti, fanzini ili megafoni, možda je bolje da se poradi vlastite sigurnosti nakratko sklonimo i čim prije pobjegnemo na drugi kraj kugle zemaljske.

Hinduske hidžre, koje najčešće nastanjuju prostor sjeverne Indije, jedna su od varijanti onoga što Zapad voli nazivati trećim rodom. Njima se u svojim antropološkim istraživanjima bavila Serena Nanda, posebice u popularnom djelu Neither Man Nor Woman. Zaštitnica je hidžri božica-majka kojoj se ljudi mole za prosperitet i plodnost, dok su same hidžre medij kroz koji ona pozitivno djeluje na zajednicu. Biti hidžra za mnoge je važan životni poziv koji se detektira već u ranom djetinjstvu – mnoge su rođene kao intersex ili su u djetinjstvu okarakterizirane kao feminizirani muškarci na kojima je vrlo očito da će jednoga dana biti gay. Božica se može javiti i u snoviđenju u kojem muškarcu objavljuje da se mora smjestiti u njeno okrilje.

Za razliku od Zapada, radikalna modifikacija tijela uglavnom se obavlja s višim duhovnim ciljem. Riječ je visokorizičnom zahvatu nakon kojeg slijedi četrdeset dana strogog nadzora i izolacije te se s novim kandidatom postupa na vrlo sličan način kao sa ženom nakon porođaja. Većina hidžri obavlja kastraciju koja je strogo nadzirana i rutinirana unutar same zajednice. Operacija se naziva nirvan – ona završava potpunim smirajem i nestankom žudnje. Nakon što starija hidžra-babica napravi rez, sva krv mora nesputano izaći iz osakaćenih genitalija – završetak tog procesa simbolizira trajni gubitak muškosti i uspješan prelazak u kategoriju hidžre. Time ujedno simbolički završava porobljenost u mukotrpnoj ograničenosti ovozemaljskog života i započinje „ponovno rođenje“. Iako kastracija u teoriji aludira na status aseksualnog asketa, većina ih se ipak odaje prostituciji ili romantičnim odnosima s muškarcima. Poput trans osoba na zapadu, hidžre velikom većinom biraju seksualne objekte istog spola. (Moramo ipak biti potpuno inkluzivni i spomenuti da postoje i one koje su usmjerene na žene, a koje bi naši ambiciozni i šareni jezikoslovci možda blagoslovili maštovitim pojmom trixic.)

U patrijarhalnom i izuzetno rodno polariziranom društvu (!) poput indijskog, rođenje muškog djeteta izvor je najveće sreće, sigurna garancija za budućnost i nastavak obiteljske linije. Nakon rođenja obitelj često na spektakularan način posjećuju hidžre, čuda prirode koja prisutne zabavljaju glazbom i plesom te prenaglašenim isticanjem ženstvenosti. Njihov je performans ženske seksualnosti vrlo agresivan, a humor izuzetno oštar, što ih dovodi u vezu s drag queen izvođačima. Tijekom tog događaja do izražaja dolazi njihova ritualna uloga. Hidžre mole za plodnost, zdravlje i dug život djeteta koje će zajednicu nadograditi sinovima i tako produžiti obiteljsku liniju. Starija hidžra polaže ruku na djetetovu glavu i izriče mu blagoslov. Daruje mu ono što ona sama nema i nikada neće imati. Budući da su kastrirane i u teoriji aseksualne, one su prazni inkubatori, kanali kroz koje djeluje božica te djetetu i cijeloj obitelji osigurava plodnost. Hidžre također pohode vjenčanja, na kojima blagoslivljaju mladi bračni par. Poput dvorskih ludi, one radikalno obrću svijet i mladoženjinu obitelj zasipaju šarolikim pogrdama i uvredama. Hidžre posjeduju toliku snagu da mladenka mora ostati skrivena od njihova pogleda i dodira; smatra se da ju njihova neplodnost može kontaminirati.

U središtu nam je pozornosti zagonetni odnos između hidžrina biološkog spola i osobnog osjećaja roda. Hidžre u potpunosti žive u ženskoj rodnoj ulozi – nakon uspješne operacije oblače tradicionalnu žensku odjeću i nakit, obavezno puštaju kosu, briju bradu(take notes)i na čelo stavljaju bind. Međutim, nitko ih ne smatra ženama, pa ni one same. Iz kategorije ženskog spola izbacuje ih činjenica što nisu sposobne za ulogu koju hindusi smatraju najbitnijom i najsvetijom na ovom prolaznom svijetu – majčinstvo. Hipotetski scenarij: Takvo im stanje nije previše mukotrpno jer često žive s drugim groznim poteškoćama i jer su svjesne da na specifičan način mogu doprinositi svojoj zajednici, a možda i ne gaje preveliku želju da se guraju u prostor koji je ispunjen drugačijim životnim iskustvom. Hidžre možda manje brinu o definicijama i kategorijama jer često žive zbijene u zastrašujućim sirotinjskim slumovima u koje neuspješno gmižu siktavi TikTok aksiomi. Prema izvještaju Serene Nande, hidžre prijavljuju da nisu ni muškarci (u što im povjeruju samo rijetki). Nemaju ili ne koriste magični alat, onaj velebni i kruti transhistorijski tlačitelj – penis. Njihova definicija žene i muškarca ipak je vrlo jasna i u njoj ne postoji potreba za okolišanjem ili prevelikim pozivanjem na Lacana i Foucaulta.

Svojeg tjelesnog nedostatka hidžre su vrlo svjesne. Dok agresivno prose na ulici, proganjanom, izmaltretiranom ili ispsovanom prolazniku ponekad prijete da će podići halju i pokazati mu iskasapljeni simbol vlastite čudovišnosti. Prestravljena žrtva pomišlja da će zuriti u grozan spomen na nedostajući predmet koji je nekoć mahnito udarilo nazubljeno sječivo. Skamenjenu Indijku ili Indijca preplavljuje osjećaj koji Freud naziva unheimlich/uncanny. Hidžre svojim luđačkim ponašanjem skreću pažnju na ozbiljnost zadiranja u sam spol, što Zapad često predstavlja kao pomalo bezazlen skup A je to korekcija nakon kojih se osoba napokon neće htjeti baciti pod autobus. Mnogi ljudi koji požale preranu odluku o temeljnoj životnoj operaciji izloženi su složenim psihičkim mukama – posebice u slučaju kastracije ili mastektomije. Hidžre vjerojatno lakše podnose eventualnu nelagodu vlastitog tijela jer će naići na srodnost unutar vlastite, dobro povezane zajednice. Mnoge od njih žive u svijetu u kojem su ih u davnim vremenima blagoslovili Ram i Krišna te su njihovoj čudnovatoj metamorfozi namijenili posebne darove. Pogubno tragajući za vlastitim izgubljenim dijelovima, oni koji su prerano kastrirani na Zapadu svoje nedostatke često osjećaju u ledenoj tišini vlastite sobe. Tada završava smiraj i počinju kosti.

Potrebu za pažnjom s alatima i dozama naglašavaju pojedini stariji članovi zajednice na Zapadu, koji preferiraju da ih se naziva transsekusalcima. Buck Angel američki je trans muškarac koji je tranziciju započeo prije trideset godina, u vremenima kada su takvi zahvati velikim dijelom bili eksperimentalni. Angel je primjer osobe kojoj su tjelesne modifikacije donijele emotivni profit. Međutim, Buck sebe ne smatra muškarcem jer ga bujna brada i dlakavo poprsje ipak ne pošteđuju od redovnih posjeta ginekologu. Koristi izraz transseksualac jer se fokusira na spol, a ne na rod, koji cijelu ovu zavrzlamu čini još zapetljanijom. Dok opisuje samog sebe, ispred ‘muškarca’ stavlja ‘trans’ i ne brine kojom će ga zamjenicom oslovljavati jer poštuje tuđi svjetonazor, a vjerojatno ima i pametnijeg posla. Oslobođena osoba poput Bucka ne doživljava tjelesne konvulzije u trenutku u kojem netko jezično ne potvrđuje njegovu istinu. Slično kao hidžre, koje su svjesne da su biološki muškarci bez penisa koji nastoje postići privid žene (jer one to nikada neće biti), Buck Angel biološka je žena s vaginom koja nastoji stvoriti privid mačo muškarca i u tome, bogami, vrlo dobro uspijeva. Hidžre i Buck mogu se odmah priključiti terficama, premda potonjeg gospodina velik dio američke trans zajednice vidi i kao emanaciju Adolfa Hitlera.

Možemo li hidžre ipak dovesti u vezu s iranskim slučajem? Mnogi se indijski muškarci priključuju hidžrama jer su njihove sklonosti u potpunom neskladu s muškom rodnom ulogom. Zanimljivo je spomenuti i da Indija počinje slijediti praksu mnogih drugih zemalja u kojima uvjet za legalno priznanje identiteta ne počiva u medicinskim dokazima, već u samoidentifikaciji – možda i hidžre sada izlaze iz tradicije i postaju „punopravne“ žene ili pravno priznati treći rod? Na situaciju s definicijama i njihovim posljedicama često se osvrće Vaishnavi Sundar, feministička aktivistica poznata po dokumentarnom filmu Dysphoric.

Zanimljivo je što se olakšavanjem dostupnosti promjene spola ljudi često krivo dijagnosticiraju. Mnoge britanske djevojke, koje se tijekom puberteta ne mogu nositi s vlastitim tjelesnim promjenama, prebrzo srljaju u hormone. Također, potreba za bijegom iz vlastitog tijela traumatski je odgovor na silovanje ili seksualno zlostavljanje. To ne isključuje činjenicu da je za mnoge osobe promjena spola najprihvatljivija opcija za nošenje s emotivnim teretom, što se svakako mora poštovati jer svaka osoba ima pravo na upravljanje vlastitim tijelom.

Međutim, trenutno i mnogi stručnjaci upozoravaju na to da transrodnost postaje trend, što pokazuju i statistike o drastičnom porastu tako identificiranih osoba u mnogim razvijenim zapadnim zemljama. Jedan od njih je Az Hakeem, psihoterapeut specijaliziran za rad s ljudima koji prijavljuju rodnu disforiju, trenutno na crnoj listi mnogih britanskih trans aktivista. Hakeem naglašava da poplava trans identifikacije utječe i na sve veći broj osoba koje prolaze kroz pakao detranzicije, u kojem se nose s ogromnim fizičkim i emotivnim poteškoćama, ali i čestim odbacivanjem zajednice kojoj su nekada pripadali. Zapravo, najiritantnija je stvar u svemu tome što nikada nismo sigurni u kojoj mjeri smijemo razmišljati, propitkivati, maštati ili intelektualizirati. Jedan (hipotetski) scenarij: Promjena spola nije moguća. Zamjena rodnog lista fikcija je koja ne može izmijeniti ono što je utvrđeno rođenjem. Pogled na naša međunožja podsjeća nas na vrlo dehumanizirajuću činjenicu – naša su tijela stvorena i za reprodukciju, raznošenje genetskog materijala. Trans muškarci nisu i nikad neće biti muškarci. U trenutku kada prestanu s hormonskom terapijom razbija se privid i njihova tijela sporo se vraćaju u prethodno omraženi oblik. Trans muškarci kategorija su žena koje su zbog prevelikog emotivnog tereta logično odabrale život u trajnom i ekscesivnom transvestitizmu, što nas ne sprječava da ih poštujemo kao jednake i ravnopravne sudionike društva. Dapače, svojim svjedočenjima dopunjuju mozaik ljudskog iskustva i zagonetku integracije duha i tijela – činjenicu koja nas univerzalno proganja svojom crnom dvojinom.

Da ne bismo stvarali prevelike zavrzlame, možda je bolje da ovu priču završimo praktičnim spojem Velike Britanije i njezine bivše kolonije. Iako u hinduskom društvu mogu obavljati specifičnu funkciju, hidžre su daleko od društvene prihvaćenosti. Pritisnute su siromaštvom, nedostatkom obrazovanja ili opasnostima prostitucije. Svjesne su da se to vjerojatno nikada neće promijeniti i da ne mogu ovisiti o različitim manifestacijama i avatarima helikopterskih roditelja. U međuvremenu mnoge trans osobe u Velikoj Britaniji prijavljuju da su sleđene od straha zbog jedne sudske presude koja ih ni na koji način nije isključila iz javnog života. Neka im hidžre budu šarena inspiracija i podsjetnik na to da nije uvijek moguće izbjeći potencijalne neugodnosti u svakodnevnoj komunikaciji ili da je iz njih moguće ukloniti složeni kaos čovječjeg psihičkog života.

Poslanice Šarenog Foucaulta

Prethodni spomen bivše pornozvijezde (Bucka Angela) logično nas dovodi do rasprave o queeru, pojmu koji često nastanjuje opsesiju samoetiketiranjem. Jedna od njegovih glavnih karakteristika jest ta da zapravo nitko nije siguran što on podrazumijeva – za razliku od slova koja su lijevo od njega u akronimu, koristi se podosta arbitrarno. Ponekad ga koristi pojedinac koji je zbunjen vlastitim rodno-seksualnim utjelovljenjem. U drugim je slučajevima umbrella term za sve one koji spadaju u LGBT. Treći je put valjda fensi naziv za biseksualce. 

Iako zazire od institucija, većinu queer klasika potpisuju sveučilišni profesori. Queer, koji u skladu s poststrukturalističkim projektom decentriranja subjekta, destabilizira sve esencije, umnogome se inspirira djelom Nevolje s rodom američke teoretičarke Judith Butler. Strpljiv i hrabar pojedinac, koji samog sebe smatra dovoljno vrijednim da uđe na njegova gvozdena vrata, prolazi kroz vrlo zagonetan labirint u čijem se središtu nalazi pomalo mlitav i sušičav Minotaur. Visoka svećenica roda poznata je kao jedan od najtragičnijih primjera američkih autora koji svojim bolnim stilom žele kopirati i impresionirati pariške mame i tate. Čitanje je ponekad usporedivo s bosonogim hodakanjem po bodljikavoj žici. Katastrofalno su opskurnu prozu, dakako, stručnjaci odavno protumačili – ona je trikić kojim se prikriva nedostatak snažnih ideja i nemogućnost artikulacije maglovitih misli. Njezin domet zbog toga je vrlo slab, čega se možda boji priznati i sam queer, koji samopouzdano tvrdi da konstantno djeluje na ulici. To je zasigurno slab poticaj i za sam feminizam jer Butler na samom početku knjige ispaljuje da subjekt žena prestaje biti čvrst i nepromjenjiv (2000: 17)− teza koja mnogima, pogotovo odvažnim terficama, ozbiljno ubrzava srčane otkucaje. Valja nam zato požuriti na sljedeće poglavlje da opet netko nekamo ne podmetne pimpek.

Utjecaj Judith Butler u izvantekstualnom svijetu možda je vidljiv u novoj terminologiji koja se nadvija nad rođenjem bebice, tezi da se spol upisuje, a ne utvrđuje – taj izraz često se koristi u anglofonim zemljama (assigned at birth). Upisivanje spola proizlazi iz toga da je on po definiciji sve vrijeme rod, dakle proizvod „najzanimljivijeg“ izuma humanističkih znanosti u posljednjih pola stoljeća − diskursa. Dok onkolog svojemu pacijentu obznanjuje da boluje od raka, on ga na taj način upisuje u bolesnikovo tijelo. Ljudi se rađaju iz rečenica, ne iz majčinih tijela. Šalu na stranu, Butlerica vrlo ozbiljno naređuje proces decentralizacije – rod ne označava supstantivan bitak, nego odnosnu točku konvergencije (25). Rod je čvrsto vezan uz pojam izvedbe jer je uvijek činjenje, iako ne činjenje subjekta za kojeg bi se moglo reći da postoji prije čina (38). Dakle, rod stvara privid nečije unutarnje istine. Bi li se s time složile trans osobe, koje u modifikaciju tijela navodno kreću s ciljem izražavanja vlastite autentičnosti? Trans muškarci, koji uzimaju testosteron, prijavljuju višu razinu energije i povećani libido. Utječe li to na njihovo stilizirano ponavljanje činova (141)?

Mlitavljenje roda često se nastoji potkrijepiti njegovom kulturno-historijskom uvjetovanošću. Teza o socijalnoj konstruiranosti roda može biti korisna u antropološkim ili povijesnim istraživanjima, ali ona često ne dovodi do zaključaka koje priželjkuju optimistični socijalni konstruktivisti. Rod jest kulturno-historijski promjenjiv, ali ne i s prevelikim varijacijama. On se uvijek oslanja na smrtnog neprijatelja prezentističkih teoretičara – interpretaciju biologije, koja je posebice važna izvan visokourbaniziranog i tehnološki razvijenog okoliša. Biologija nije sudbina, ali neke su nam razlike ipak dane spolnim dimorfizmom. Toga je valjda svjesna i sama naša svećenica, ali u Nevoljama kulerski započinje šarenu revoluciju i rodu oduzima bilo kakvo stabilno polazište ili referentnu točku. Rod je slobodno lebdeća kategorija (22) s kojom se raspolaže poprilično arbitrarno, što queer potiče da i drugim dijelovima identiteta negira esenciju.

Za razliku od Butler, djelo Elementi homoseksualne kritike (Elementi di critica omosessuale, 1977.) autora Marija Mielija pravo je prozno osvježenje. Mieli djeluje prije nego što su queer proizveli rodni studiji, ali na dobar način predstavlja ono što bi Q htio i mogao biti. Čitatelju je pritom posebice privlačan autorov osvježavajući i odvažni no bullshit stav. Mieli je sličan Reichu i Marcuseu po tome što se njegovo djelo može smatrati nekom vrstom odgovora na Freudovu Nelagodu u kulturi. Mieli želi radikalno raskrstiti s potiskivanjem koje nameće kapitalizam i odvesti nas u komunizam, koji će osloboditi tzv. polimorfni potencijal za ljubav. Zloćko u raspravu unosi vrlo zanimljivu ideju primarnog hermafroditizma, misao koja se pojavila u Freudove Tri rasprave o teoriji seksualnosti te se inspirirala Platonovim Simpozijem. Pritom mladi talijanski vitez Dolmancé počinje s definicijom onoga čime se queer bavi do dana današnjeg − Normom, koju uvijek piše velikim početnim slovom. 

Prosječni dosadni čovjek (homo normalis) onaj je koji se pokorava okamenjenom statusu quo, situaciji u kojoj negira vlastiti hermafroditizam. Čovječja dvospolnost uzrok je univerzalnosti homoseksualne žudnje. Iako se inspirira mišlju o psihičkom hermafroditizmu, Mielijev je fokus prvenstveno na aromantičnoj eksploziji Erosa, sile koja će našim tijelima podariti pravo na autoerotizam i vratiti nas u stanje polimorfno perverznog djeteta, čijim erotskim fantazijama vladaju sadizam, mazohizam, koprofilija, egzibicionizam, voajerizam itd. Autorova vizija podsjeća na de Sadeovu, iako se opus francuskog libertina sve manje shvaća ozbiljno i više ga se promatra kao krajnji eksces prosvjetiteljskog racionalizma ili enciklopedijsko listanje čovjekovih seksualnih devijacija. Poput de Sadea, Mieli prezire načelo prokreacije i nju krivi za mistifikaciju heteroseksualnog odnosa. Nakon što se nađemo u Mielijevoj utopiji, napokon ćemo moći porazmisliti jesmo li više skloni tome da nas netko veže za radijator ili da nas domina mumificira u tepihu.

Normom se bavi i David Halperin, čija je znanstvena karijera prvenstveno bila usmjerena na proučavanje antičke (homo)seksualnosti. Na temelju Foucaultove ostavštine (posebice Povijesti seksualnosti) Halperin u djelu Saint Foucault: Towards a Gay Hagiography (1975.) pokušava definirati sam queer identitet. Već i sam autorov naslov daje nam naznaku da je ulazak u takvu vrstu teorije često vrlo sličan ulasku u crkvu. Queer je identitet bez esencije, ono što pretpostavlja otklon od norme, pojam koji okuplja sve one koji se zbog svojih seksualnih sklonosti osjećaju marginalizirano. Oslanjajući se na Foucaultove interpretacije, Halperin u raspravu uvodi sadomazohizam kao queer seksualnu praksu. U S/M-u moć se koristi strateški: ona nije namijenjena stvarnom podčinjavanju, već se razmjenjuje konsenzualno i s ciljem postizanja maksimalnog tjelesnog užitka. Time se fokus s genitalija pomiče na cijelu površinu ljudskog tijela, koje u potpunosti može biti erotizirano. Iako S/M nastoji prikazati kao spiritualnu le souci de soi, Halperin ponovno zapada u dosadni i komodificirani autoerotizam. Pohvalno je ipak što i on i Mieli barem nastoje nešto definirati, ali i Halperinovim jezikom često lelujaju ~mOgUćnOsti~, ~potEnCijAli~ i slične konstrukcije koje do danas proganjaju radove queer teoretičara. To queer teoriju čini vrlo slabom, a glorificiranje Foucaulta dovodi do toga da cijelo jedno polje istraživanja i danas u snu i na javi živi isključivo s jednim autorom.

Brisanjem esencije iz roda i seksualnosti queer umrtvljuje ostatak akronima koji počiva na stabilnim postavkama. Boreći se protiv Norme, Q je protiv heteronormativnosti i homonormativnosti – svojim labirintskim izražavanjem na sivi način ubija snove o duginim obiteljima. Uostalom, tko govori o Normi? Budući da je 1973. maknuta iz DSM-a, homoseksualnost je možda normativna, kao i sadomazohizam, koji je sve više prisutan u popularnoj kulturi. Transrodnost je možda queer jer ju DSM-V i dalje smatra mentalnim poremećajem i opisuje pojmom rodne disforije. Moramo li se onda vratiti incestu i općenju s djecom, koje će normalizirati Mielijeva gay žudnja? Ako je seksualnost potpuno fluidna i kontekstualna, što sprječava pobožnog oca da svog sina pošalje na konverzijsku terapiju? Je li queer revolucionarna praksa ili je isključivo teoretiziranje o vlastitoj šarenoj originalnosti? Ova bi se rasprava, naravno, mogla vrtjeti unedogled, ali tome nema smisla – uz dužno poštovanje, možemo biti iskreni i priznati da pojedine stvari kojima se bavi queer teorija možda i nisu vrijedne duboke analize.

Zanimljivije nam je sljedeće. Premda queer podriva stabilnost roda/spola, Mielijeva i Halperinova djela ipak su izrazito muški orodnjena, natopljena već pomalo napornom opsesijom seksom. Time se G stereotipno izdvaja iz cijelog akronima, predstavljajući se kao predvodnik radosnog seksualnog oslobođenja. Sex positivity svakako je dobrodošao, ali u tu raspravu uvijek se nekako ušulja ono što seksualnost već stoljećima povezuje s hranjenjem − mjera. Halperin spominje da se u sadomazohističkom intenzitetu razaraju subjektivnost i identitet, u čemu je vidljiva Foucaultova inspiracija Batailleom i njegovim pojmom kontinuiteta. Još je uvijek kontroverzno pitanje u kolikoj se mjeri vraćamo nepromijenjeni iz tamnih erotskih šuma. U međuvremenu G na društvenim mrežama često ističe probleme s ovisnošću, mentalnim zdravljem i usamljenošću. Tome su, dakako, najčešće krive omnipotentne sile sverušećeg Godzilla-Heteropatrijarhata. Situacija je vjerojatno takva da je ljude sve manje briga za tuđe esencije i istine, pa čak i u trenutno konzervativnijoj Hrvatskoj. Nijedan zakon neće promijeniti činjenicu da će neka osoba možda biti odbačena od najuže okoline. Međutim, akronim može slaviti svoje političke pobjede, širiti svoje vidike i pritom prihvatiti vlastitu odgovornost za sreću i mentalno zdravlje. Kontekst za to nikada nije bio bolji, a superstrukture, koje navodno konstantno proganjaju dugin akronim, nikada nisu bile slabije.

Možda možemo vjerovati stručnjacima koji suvremeno društvo opisuju kao granično strukturirano – uvođenje takve vrste apstrakcija u cijelu ovu zavrzlamu vjerojatno je puno zanimljivije od bavljenja nečijim unicorn zamjenicama. Promatrajući dugin akronim i njihove protivnike, jasno je da obje strane imaju poteškoće s crno-bijelim razmišljanjem, pojednostavljenim dijeljenjem ljudi isključivo na dobre i zle. Jedni se olako razbacuju metaforama bolesti i Sotoninim sljedbama, drugima iz džepova konstantno ispadaju svjetlucavi -izmi i opake fobije. Pritom potonji iz svojih šarenih pernica s pastelama često izvlače crni fašizam, najblistaviji instrument kojim se u drugu osobu upisuje Zlo.

Jedino što je sigurno u tom kaosu jest da nam sada napokon valja završiti ovu predugu i previjugavu raspravu, da nas na krivuljavom putu naših istina i laži ne zaskoči još i neki šareni demiboy te od nas zatraži hitno i podrobno objašnjenje!

Izvori

Brisson, Luc. Sexual Ambivalence. Androgyny and Hermaphroditism in Graeco-Roman Antiquity. S francuskog prevela Janet Lloyd. Berkeley: University of California Press, 2002.

Butler, Judith. Nevolje s rodom. Feminizam i subverzija identiteta. Prevela Mirjana Paić-Jurinić. Zagreb: Ženska infoteka, 2000.

Doniger, Wendy. Splitting the Difference. Gender and Myth in Ancient Greece and India. Chicago, London: The University of Chicago Press, 1999.

Hakeem, Az. Detrans. When Transition Is Not the Solution. Vl. izd., 2023.

Halperin, David. Saint Foucault. Towards a Gay Hagiography. New York: Oxford University Press, 1995.

McCann, Hannah, Whitney Monaghan. Queer Theory Now. From Foundations to Future. London: Bloomsbury Publishing, 2019.

Mieli, Mario. Towards a Gay Communism. Elements of a Homosexual Critique. Preveli David Fernbach i Evan Calder Williams. London: Pluto Press, 2018.

Nanda, Serena. Neither a Man Nor Woman. The Hijras of India, 2. izd. Belmont: Wadsworth Publishing Company, 1999.

Stock, Kathleen. Material Girls. Why Reality Matters to Feminism. London: Fleet, 2021.

Woolf, Virginia. Vlastita soba. Prijevod, bilješke i pogovor Iva Grgić. Zagreb: Centar za ženske studije – Zagreb, 2003.