O fizionomiji, psihologiji i ljubavi Proustovih hermafrodita

Marcel Proust smatra se prvim modernim autorom koji je otvoreno pisao o homoseksualnosti. Međutim, kritika koja se njime bavila iz očitih je razloga dugo izbjegavala dijelove ciklusa koji naširoko opisuju likove istospolnih sklonosti. Također, Proust i njegov pripovjedač često su bivali žrtvama pojednostavljenih frojdovskih interpretacija. Tako je autor, čija biografija svjedoči o homoseksualnim sklonostima i vezama, opisivan kao žrtva nerazriješenog Edipova kompleksa i poistovjećivanja s vlastitom majkom. Ista je stvar i s njegovim pripovjedačem, koji tijekom ciklusa iskazuje pretjeranu fiksiranost na majku, pogotovo u slavnoj sceni u Combrayju u kojoj mali Marcel nije mogao zaspati prije nego mu je ona dala poljubac za laku noć, nakon čega je prenoćila s njime u sobi. Frojdizam koji se nadvio nad Proustom doveo je do još jedne zanimljivosti − Albertine, pripovjedačeva ljubav koja je najvećim dijelom motiv romana Zatočenica, u perima kritičara često je bila pretvarana u transvestita, zapravo mladića koji se zbog društvenih pritisaka morao pronaći u liku žene.

Iako ga se zbog teoretiziranja često uspoređivalo s bečkim začetnikom psihoanalize, ne postoji dokaz da je Proust tijekom života došao u kontakt s Freudovim naslovima. Ciklus vrvi likovima homoseksualnih sklonosti (Saint-Loup, Morel, princ Guermantes, Jupien, Legrandin, Nissim Bernard itd.), ali u središtu je ipak Charlus, član plemićke obitelji Guermantes. Charlus je ujedno i prototip homoseksualca, čovjeka koji živi u zatvoru vlastite žudnje, dionik manjinske rase čije se karakteristike nastoje podrobnije opisati u prvom poglavlju romana Sodoma i Gomora. Pripovjedač preuzima onodobno mišljenje o inverziji, koja podrazumijeva psihički hermafroditizam – muškarce koje nesretno ispunjava ženska duša, zbog čega su seksualno investirani u osobe vlastitog spola.

Laboratorij seksualnosti

Scientia sexualis, znanost koja se tijekom 19. stoljeća razvijala s ciljem utvrđivanja univerzalnih zakona ljudskog seksualnog ponašanja, stvorila je „novi jezik“ o seksualnosti, mnoge kategorije, vrste i granice koje tzv. normalno odvajaju od patološkog. Isto stoljeće ujedno se smatra i prekretnicom u povijesti seksualnosti jer ona počinje biti sastavnim dijelom pojedinčeva osobnog identiteta, čemu je doprinijelo stvaranje mnogih neologizama poput homoseksualnosti, fetišizma, bestijalnosti, sadomazohizma itd. 

Seksualna znanost tijekom cijelog je stoljeća slijedila tradicionalni moral, koji je svaki otklon od monogamije i heteroseksualnosti smatrao patološkim moralnim zastranjenjem. Raskid s takvim viktorijanskim pogledom na seksualnost dogodio se u razdoblju seksualnog modernizma, koji okvirno datira između 1890. i 1910., kada na temelju mnogobrojnih studija slučajeva psihijatri, neurolozi i psihoanalitičari počinju promicati humanije gledište na ljude koji su zbog otklona od moralne norme često bivali kažnjeno gonjeni ili društveno odbacivani. Posebno je važno napomenuti da homoseksualnost dobiva velik prostor kao krovna perverzija koja pojedinca može zahvatiti tijekom cijelog života i koja ne utječe na antisocijalne ekscese u svakodnevnom životu. Homoseksualnost počinje biti tretirana kao urođena karakteristika koja je rezultat genetskih predispozicija i njihove aktivacije na temelju nečije osobne povijesti i događaja iz ranog djetinjstva.

Budući da se kritičari slažu da je Proust veliku pažnju posvetio istraživanju tema o kojima je pisao, tako ni njegovu „teoriju“ homoseksualnosti u prvom poglavlju romana Sodoma i Gomora ne možemo smatrati potpuno originalnom. Proustov pripovjedač razlaže teoriju psihičkog hermafroditizma ili inverzije, koja u njegovo vrijeme postaje popularna zbog autora poput Havelocka Ellisa, Richarda von Kraft-Ebbinga i Sigmunda Freuda, a ne razlikuje se značajno od njihovih (medicinskih) traktata.

Budući da nastoje raskrstiti s tradicionalnim i patrijarhalnim predrasudama prisutnima u tadašnjoj znanosti i javnosti, autori seksualnog modernizma sve izraženije kritiziraju kulturu koja nalaže potiskivanje i koja seksualnosti namjenjuje isključivo reproduktivnu ulogu. Zadovoljenje seksualnog instinkta počinje se tretirati kao nužno za psihičko zdravlje svakog pojedinca i za konačno ostvarenje u ljubavi. S druge strane, nužno je izbjeći i hiperseksualizaciju, koja ima moć razaranja društvenih struktura i zaokreta u perverzna zastranjenja. Također, domena seksualnosti počinje biti pod ovlašću psihijatrije jer postaje denaturalizirana – iako je produkt nasljedstva i genetike, ona zapravo proizlazi „iznutra“, iz pojedinčeva psihičkog ustroja, koji je oblikovan njegovom osobnom poviješću.

La race maudite, rasa koja je zbog svojih seksualnih sklonosti prisiljena na život u strahu od društvene osude, sastavni je dio ciklusa U traganju za izgubljenim vremenom. Prvo poglavlje romana Sodoma i Gomora, koje tematizira pripovjedačevo promatranje susreta Charlusa i Jupiena u mladićevu dućanu, poticaj je na „esejistički dio“, koji pokušava uspostaviti sustavniju teoriju homoseksualnosti.

U skladu s Deleuzeovom tezom o Charlusu, koji svojom taštinom, svojim smislom za teatar, svojim licem i svojim glasom (2020: 18) najizraženije odašilje znakove, on se tijekom cijelog ciklusa iskazuje kao velika pripovjedačeva fascinacija. Osim što je cijenjen u mondenim krugovima zbog svoje velike kulturne sofisticiranosti, erudicije i umjetničke senzibilnosti, u pripovjedačevim opisima on postaje zastupnik un charlisme, vrste homoseksualnosti koju je najprimjerenijim riječima opisao njemački pravnik i društveni aktivist Karl Heinrich Ulrichs: anima muliebris virili corpore inclusa (ženska duša u muškom tijelu). 

U Sodomi i Gomori pripovjedač zauzima perspektivu objektivnog istraživača u laboratoriju, koji nastoji objasniti naizgled čudnovato i protuprirodno ponašanje. Poput njemu suvremenih znanstvenika, on klasificira, utvrđuje brojnost, procjenjuje psihičke kvalitete i opisuje fizionomiju jedne specifične ljudske vrste. Iako nastoji objasniti homoseksualnost, pripovjedač tijekom ciklusa ne pribjegava pokušaju razjašnjenja biseksualnosti, kojoj su skloni likovi poput Morela ili Robert Saint-Loupa. Poput Freudova mišljenja o inverziji, koja može biti apsolutna ili povremena, tako se, primjerice, i Saint-Loupove homoseksualne veze razotkrivaju tek u Pronađenom vremenu. Međutim, biseksualnost je u sklopu čitavog ciklusa moguće promatrati i u sklopu pripovjedačeva tumačenja identiteta kao fundamentalno nestabilnog i ovisnog o protjecanju vremena. Nijedan ljudski život ne ispunjava jedinstveno i koherentno Ja; pojedinac tijekom života mijenja vlastito sebstvo, pa tako smjenjivanje Ja može značiti prestanak ljubavi prema nekoj osobi, ali i mogući zaokret prema osobama vlastitog spola. Kao ni njegovi suvremenici, Proustov pripovjedač ne pokazuje preveliku mogućnost nošenja sa zagonetkama ženske (homo)seksualnosti, iako lezbijke spominje kao potomke biblijskog grada Gomore, dok su muški homoseksualci potomci Sodome.

Budući da junak na početku neke stvari ne zna, uči postupno i na kraju dobiva konačnu objavu (Deleuze 2020: 40), možemo zaključiti da se već u Sodomi i Gomori razotkriva esencija Charlusova lika – on je muško tijelo koje nastanjuje ženska duša. Stoga pripovjedačeva opaska: toliko je naime privremeno imao njezine crte, njezin izraz i smiješak – to je bila žena (Proust 1977: 10). Charlusov susret sa Jupienom omogućio je pripovjedaču dolazak do istine; Charlusovo ponašanje prema pripovjedaču prestaje biti enigmatično i ono je posljedica barunove ličnosti, koja je fundamentalno različita od većine ostalih ljudi.

Kao i znanstvenici njegova doba, pripovjedač pažnju posvećuje tipologiji i klasifikaciji. Jupien je mlađi muškarac čija je svrha biti u odnosu sa starijima, a u opisu njegova držanja tijekom susreta s ostarjelim barunom vidljiv je i stereotipan prikaz invertiranog muškarca koji se ponaša feminizirano – on je dignuo glavu, davao svom stasu neko zgodno držanje, stavio s grotesknom drskošću ruku na bok, izbočio zadnjicu, zauzimao poze koje bi mogla imati orhideja za bumbara kojega joj je poslala providnost (isto).

Još jedna od poveznica s medicinskim autorima jest i stav da inverzija sa starenjem počinje biti sve vidljivija, što je slučaj sa Charlusom u Pronađenom vremenu. Ostarjeli intelektualac ponaša se infantilno, a njegove ženskaste obline razotkrivaju ženu koja je u njemu odvratno vidljiva (isti: 24). Zbog ovakvih stereotipnih prikaza Prousta se često kritiziralo da time nastoji opravdati vlastitu zaključanost u ormaru. Posebno mu je zamjerao i André Gide, koji je kritizirao onodobne stavove o homoseksualcima kao pripadnicima trećeg spola. Zanimljivo je i da takvo tumačenje homoseksualnosti više sliči današnjem poimanju transrodnosti, koja naglašavaraskorak između biologije i nečijeg unutarnjeg osjećaja identiteta.

Zrcalna ljubav

Pripovjedačeva rasa koju tišti prokletstvo očito posjeduje osobine koje ju čine različitom od ostatka društva; međutim, za nju vrijede isti zakoni ljubavi – ona uzrokuje veliku duševnu patnju zbog toga što je objekt ljubavi nužno nedohvatljiv. Ljubljeni prebiva u svijetu koji je stvarnim i imaginarnim granicama odvojen od zaljubljenika i koji ga tragično isključuje. Ljubav Proustovih protagonista nikako nije „zrela“, ona je tijekom cijelog ciklusa okarakterizirana kao bolest s univerzalnim simptomima, uključujući nedostatak povjerenja, opsesivne misli, ljubomorne izljeve i fizičku i psihičku nelagodu – ono što bi moderni psiholozi nazvali anksioznom privrženošću ili objasnili engleskim pojmom limerence.

Takva psihološka „teorija“ ljubavi najobuhvatnije je predstavljena u romanu Swannova ljubav. Swannova zaljubljenost anksiozna je i borderline, ona uzrokuje ogromnu patnju i napadaje ljubomore zbog toga što je ljubljena Odette nedostupna i ne uzvraća mu osjećaje. Odette de Crècy ni na koji način ne predstavlja idealni tip žene kakvoj je sklon Swann, već je on zapravo zaljubljen u ženu koja nije stvarna. Odette postoji isključivo u Swannovoj mašti i njezin se identitet gradi samo na temelju njegovih osobnih projekcija. Zbog toga ljubav u ciklusu možemo shvaćati narcističkim procesom – ona se ne rađa na temelju nečijih stvarnih i posvjedočenih kvaliteta i mana, već u drugoj osobi možemo voljeti isključivo sami sebe. Sličnu boljku iskazuje i sam pripovjedač, čija se zaljubljenost u romanu Zatočenica svodi na opsesivni overthinking o mogućoj nevjeri ljubljene Albertine. Proustovi se likovi ponašaju kao borderline subjekti, potpuno podređeni životu druge osobe, koja im služi kao regulator emocija. Opterećeni su strahom od mogućeg napuštanja, ali istovremeno priznaju da ljubav nestaje u trenutku kada voljena osoba počinje uzvraćati osjećaje.

Još od mita o Narcisu, koji je opisan u Ovidijevim Metamorfozama, homoseksualnost se povezuje s narcizmom zbog toga što predstavlja zaljubljenost u vlastiti odraz. Takvo su mišljenje preuzeli i mnogi stručnjaci Proustova razdoblja, pa tako Freud uz homoseksualnost vezuje važnost narcističkog odabira objekta i čvrsto pripisivanje erotskog značenja analnoj zoni (2000: 58-59). Pripovjedačevi invertiti ljubav doživljavaju na jednaki način kao heteroseksualci; međutim, ljubomorni su isključivo na pripadnike istog spola. Budući da je „zakon“ takav da ljubav nastaje jedino u nedohvatljivosti druge osobe, sličan stav izražava i Charlus u Sodomi i Gomori: Kad mi jednom, mjesto da ostavlja moja pisma bez odgovora, neki mladić neprestance piše, kad mi stoji na duševnom raspolaganju, ja se smirim, ili bih se barem smirio kad me ne bi uskoro spopala želja za drugim (Proust 1977: 16).

Budući da za pripovjedača ljubav postoji isključivo u domeni nemogućnosti, inverzija je mjesto u kojem se njezin mehanizam razotkriva u najčišćem obliku. U Sodomi i Gomori pripovjedač dolazi do spoznaje da se homoseksualci zbog ostracizma koji trpe u društvu udružuju sa sebi sličnima i tvore tajna udruženja, slična masonskim ložama. Međutim, tragedija invertiranih osoba u tome je što je njihova unutrašnjost ženska, pa se mogu iskreno zaljubiti isključivo u „prave“ muškarce, koji im ne mogu uzvratiti ljubav jeru njima nema rodne podvojenosti. Ljubav svih invertita automatski je osuđena na propast jer su zaljubljeni u muškarca koji nije invertit i koji ih, prema tome, ne može voljeti (isti: 19).

Izvori:

Bowie, Malcolm. Freud, Proust and Lacan: Theory as Fiction. Cambridge: Cambridge University Press, 1990.

Deleuze, Gilles. Proust i znakovi. Preveo Branko Žličar. Zagreb: Sandorf, 2020.

Finch, Alison. „Love, Sexuality and Friendship.“ U The Cambridge Companion to Proust, ur. Richard Bales, 168 – 182. Cambridge: Cambridge University Press, 2001

Freud, Sigmund. Tri rasprave o teoriji seksualnosti. Prevela Vlasta Mihavec. Zagreb: Stari grad, 2000.

Oosterhuis, Harry. „Sexual Modernity in the Works of Richard von Krafft-Ebing and Albert Moll.“ Medical History 56/2 (2012): 133 – 155.

Proust, Marcel. Sodoma i Gomora. Knj. 1. Preveo Vinko Tecilazić. Zagreb: Zora – GZH, 1977.

Rivers, J. E. Proust and the Art of Love: The Aesthetics of Sexuality in the Life, Times and Art of Marcel Proust. New York: Columbia University Press, 1980.

Robinson, Paul A. „Havelock Ellis and Modern Sexual Theory.“ Salmagundi 21 (1973): 27 – 62.

Vukušić Zorica, Maja. Zatočenici ljubavi: književnost, homoseksualnost, angažman. Zagreb: Naklada Ljevak, 2022.