Jezik, rat i trauma u zbirci Skrypnykivka Sergija Žadana

Otkada je 24. veljače 2022. godine Rusija započela svoju agresiju na Ukrajinu, brojni ukrajinski pisci i pjesnici postali su svojevrsni kroničari ratnih užasa. Rat, želja za mirom i težnja za slobodom postale su osnovne književne teme, a kao najdominantnija književna vrsta istakla se upravo poezija. Autori su svoje pjesme objavljivali na društvenim mrežama i tako su one postale simbolom ukrajinskih glasova koji se opiru ruskoj agresiji. Jedan od tih autora jest i ukrajinski pjesnik, romanopisac i pjevač Sergij Žadan, koji je 2023. godine u zbirci Skrypnykivka objedinio svoje pjesme nastale neposredno prije početka i tijekom rata. Naslov zbirke preuzet je od naziva za Harkivski pravopis ukrajinskog jezika, koji je 1928. godine odobrio narodni komesar obrazovanja Mykola Skrypnyk te se, prema njegovu prezimenu, uvažio naziv Skrypnykivka. Odabir upravo tog naslova za Žadanovu zbirku nipošto nije slučajan. U njoj se, osim motiva rata i ratne traume, posebno ističe i motiv jezika te se čitava zbirka može smatrati ratnom kronikom, ali i svojevrsnim pozivanjem Ukrajinaca da ne zaboravljaju na vlastiti jezik, već da neprestano izgovaraju sve što proživljavaju.

Uz pojam rata gotovo je neraskidivo vezan pojam traume, koji je tijekom povijesti prekoračio granice brojnih znanstvenih disciplina te danas za njega postoji velik broj definicija. Ona označava psihičku bolest, skup simptoma, povijesni događaj i krizu, koja „uništava svakodnevne okvire života u toj mjeri, da ih više nije moguće obnoviti. Njihovo mjesto potom zauzimaju novi okviri, čemu ponekad svjedoči i nekoliko generacija“ (Rutar 2018: 295). Posljedice traumatičnih događaja ponekad su neizlječive te se ljude potiče da ih na ovaj ili onaj način verbaliziraju. Takva potresna iskustva vrlo često postaju dijelom književnosti, koja „dodaje estetsku komponentu čak i okrutnom i čudovišnom stvarnom svijetu. Naposljetku, književnost potiče na prisjećanje i uspoređivanje događaja te sakuplja i čuva informacije“ (ibid.). Drugim riječima, književnost na umjetnički način govori o traumi i služi kao način pamćenja i procesuiranja traumatičnih događaja.

Ukrajinska književnost obiluje djelima o ruskoj agresiji. Tema je to koja je prisutna u gotovo svim književnim vrstama i žanrovima, no posebnost ukrajinskog bilježenja ratnog iskustva leži u tome što ta djela nisu napisana nakon traumatičnog događaja, već nastaju dok on još traje. Upravo se zbog toga od veljače 2022. godine poezija pokazala kao najzastupljenija književna vrsta – za pisanje romana nema dovoljno vremena, a u poeziji se, kao u kraćoj formi, mogu objediniti i stvarne ratne slike i osobni doživljaj ratnih užasa te utjecaj rata na čitavu zajednicu, koja je „ujedinjena zajedničkim traumatičnim iskustvom, ujedinjena sudjelovanjem ili prisjećanjem na sudjelovanje u događajima rusko-ukrajinskog rata (posebno njegove druge etape, odnosno od 24. veljače 2022. godine), solidarna u recepciji i tumačenju tog iskustva“ (Romanenko 2023: 109). Pjesme koje nastaju tijekom rata djela su onih koji svjedoče svim ratnim događajima i koji pokušavaju u realnom vremenu zabilježiti sve strahote s kojima se Ukrajinci suočavaju.

Jedna od takvih pjesama jest i pjesma Čekaju večer ljudi što sliče na puževe… Sergija Žadana, u kojoj se uz pomoć različitih metafora opisuju ljudi koji su zbog rata bili prisiljeni napustiti svoje domove:

„Čekaju večer ljudi što sliče na puževe,

tako gorko spavaju na kolodvorima, tako duboko.

Izlomljena linija granice nalik je borovoj grani.

Put je težak kad nosiš na leđima dom i vlastitu prošlost.

Uporni puževi nezaštićene Europe.

Žene koje su doma ostavile opranu posteljinu.

Djeca koja ne puštaju majčinu ruku

kao što nakalemljene na jabuku grane ne puštaju toplo stablo“

(Žadan 2023: 73).

U svojoj pjesmi Žadan ljude uspoređuje s puževima, naglašavajući na taj način očajnički pokušaj izbjeglica da sa sobom ponesu svoj dom, odnosno sjećanje na njega, jer on možda više i ne postoji. Realističnom opisu kolodvora prepunog ljudi i djece koja se drže uz majku, jer ona za njih predstavlja jedini poznati element u čitavom ratnom kaosu, Žadan dodaje i kratki podsjetnik na to da su Ukrajinci u ovom ratu prepušteni sami sebi, odnosno da Ukrajinu nitko ne štiti, bez obzira na činjenicu da je i ona dio Europe. Također, u ostatku pjesme može se uočiti i pokušaj ohrabrivanja ljudi na kolodvoru i poticanje na to da zadrže vjeru u povratak i da srčano nastave sa svojim putovanjem, za koje nitko ne može reći koliko će trajati:

„Što ćeš uzeti, mali pužiću, kad budeš napuštao izgorjeli dom?

Prije svega, ponijet ćeš vjeru da ćeš se vratiti, svakako.

(…)

Baš ovaj put je sada obilježen bezglasjem,

noćenja ova su putnička, između tišine i kiše.

Budite hrabri, puževi, budite dostojni ovoga puta,

vi ste lišeni doma, ali niste lišeni srca“

(ibid.).

Uz pojam traume vezuje se i pojam kolektivnog sjećanja, odnosno kolektivnog pamćenja traumatičnih događaja, što je također tema jedne od pjesama iz Žadanove Skrypnykivke. Naime, u pjesmi Zapamtiti treba svaku zgradu i svaku ulicu… osnovni je motiv upravo pamćenje onog najobičnijeg i najsvakodnevnijeg u turbulentnim vremenima, kada se ljudski životi potpuno mijenjaju i kada nitko ne može biti siguran što donosi sutrašnji dan:

„Zapamtiti treba svaku zgradu i svaku ulicu,

govoriš ti. Zapamtiti sve što nestaje, kao

putnik na skretanju.

(…)

Samo nauči

zapamtiti ovo svjetlo, koje prodire na drugu stranu

stana i krova. Upravo sada – kad se rujan

ispunjava neizbježnošću. Upravo sada – kad se

ljudi, susrevši se, grle, kao na vjenčanjima

tuđe djece“

(Žadan 2023: 75).

Ističe se prolaznost vremena i činjenica da više ništa nije trajno – ni gradovi, ni ulice, pa čak ni ljudi. U neizvjesnim ratnim vremenima svaki mali susret dobiva novo, veliko značenje. Motiv malih susreta u idućoj strofi Žadan proširuje na motiv pamćenja ljudi i svega što oni predstavljaju. Pritom na vrlo suptilan način ubacuje i motiv smrti, nečega što je također neizbježno, ali što u ratnim vremenima postaje svakodnevna prijetnja svakom čovjeku:

„Zapamtiti te figure nasred ulica, istančane

umorom i ljubavlju. Zapamtiti tu sposobnost ptica

da se ujedine s jesenjim vjetrom. Tu sposobnost

prihvaćati tuđi nemir i toplinu, skrivene pod

košuljom, tu radost prepoznavanja svojega po laganom

okretaju lica“

(Žadan 2023: 75).

Motiv ptice vrlo je čest u Žadanovim pjesmama; njihova pojava u ukrajinskoj mitologiji najčešće simbolizira poveznicu između zemaljskog i nebeskog svijeta, nerijetko i ljudsku dušu. Štoviše, postoji vjerovanje da duša „u obliku ptice dolazi do novorođenog djeteta, a u istom tom obliku i napušta čovjeka nakon njegove smrti“ (Zavads’ka 2002: 300). Ptica koja se u Žadanovoj pjesmi ujedinjuje s jesenjim vjetrom može se smatrati motivom ljudske duše koja napušta ovaj svijet, odnosno jednom od metafora za smrt. Žadan poziva na to da se ne zaboravi na smrt i sve one koji su već izgubili život zbog ratnih strahota, ali isto tako i da se ne zaboravi na one koji su još uvijek živi i čija pojava donosi neizmjernu radost njihovim bližnjima.

Uz već spomenute motive rata, traume i pamćenja, u čitavoj je Žadanovoj zbirci prisutan i motiv jezika kao jednog od osnovnih sredstava borbe. Početkom ruske agresije na Ukrajinu upravo je jezik bio istaknut kao jedan od razloga za napad. Prema izjavama iz Ruske Federacije, njihova je vojska na teritorij susjedne nezavisne države došla „s ciljem da ‘zaštiti’ stanovnike koji govore ruskim jezikom od ukrajinskih nacionalista“ (Garmaš 2022: 186). Ruska nastojanja da istrijebe ukrajinski jezik traju već stoljećima te su Ukrajinci tijekom povijesti nebrojeno puta bili prisiljeni suočavati se sa zabranama ukrajinskog jezika i prisilnom rusifikacijom. Već sam naslov Žadanove zbirke ukazuje na važnost jezika kao njezina osnovnog motiva. U gotovo svakoj pjesmi ističe se potreba za govorenjem, za razbijanjem tišine, za izgovaranjem svega što uzrokuje bol, tugu ili patnju.

Zanimljivo je kako dvije pjesme u zbirci zapravo zrcale jedna drugu. Pjesma Od čitave književnosti…, napisana 21. travnja 2021. godine, te pjesma I treba zapamtiti, da ovi glasovi…, napisana 10. travnja 2023. godine, svaka na svoj način obrađuju temu jezika, života i smrti, no prva je pjesma pritom usredotočena na obraćanje mrtvima i pronalaženje riječi koje bi mogle doprijeti do njih:

„Od čitave književnosti

i svih mogućnosti jezika

oduvijek su me posebno zanimale riječi,

kojima se obraćaju

umrlima.

Kao da zaista postoje rečenice,

sposobne probiti se u eter smrti“

(Žadan 2023: 17)

Druga pjesma pak ima potpuno kontrastan početak te je usredotočena na osluškivanje glasova onih koji su preživjeli:

„I treba zapamtiti, da ovi glasovi,

koji će dalje lutati, koji će ispuniti

perimetar budućnosti –

to će biti glasovi onih, koji su preživjeli.

Baš onih, koji su preživjeli“

(Žadan 2023: 117).

Kontrast između mogućnosti i nemogućnosti govorenja, između gubitka i pronalaska glasa zapravo je osnova obiju pjesama, no iako su građene na kontrastnim motivima, obje pjesme završavaju svojevrsnim poticajnim pozivom. U prvoj pjesmi to je poticanje mrtvih, odnosno onih koji više nemaju glasa, da na neki način progovore:

„Vi, koji ste sada stvoreni od odjeka,

vi – danas ispunjeni tišinom,

govorite, hajde, govorite,

govorite travom,

govorite injem, /

govorite dirigentima“

(ibid.: 18).

Iako su lišeni glasa u doslovnom smislu, mrtve se poziva da govore na druge načine te da nastave postojati u svijetu živih kao dio prirode ili umjetnosti. Druga pjesma pak završava izravnim obraćanjem jeziku kao osnovnom sredstvu komunikacije:

„Ali u najbolnijim danima,

kruži iznad mene,

ptico vjere.

I u najmračnijim satima,

usred buke i ukočenosti,

budi sa mnom, jeziče –

jeziče sumnje,

jeziče utjehe,

jeziče zahvale“

(ibid.: 118).

Motiv ptice ovdje ponovno ukazuje na povezanost zemaljskog i nebeskog svijeta, simbolizirajući upravo jezik koji lirski subjekt doziva u ostatku strofe i koji će onima koji su preživjeli ratne strahote biti osnovno sredstvo pamćenja i progovaranja o svemu što se dogodilo.

Traumatični događaji tijekom povijesti često su pronalazili svoje mjesto u književnosti, no u današnje vrijeme, odnosno u vrijeme kada ruska agresija na Ukrajinu još uvijek traje, književna djela nastala tijekom rata djela su koja svjedoče o ratnim zbivanjima i koja nastoje književnoumjetničkim stilom prenijeti emocije čitave jedne zajednice, prisiljene egzistirati u vrtlogu rata. Zbirka Skrypnykivka Sergija Žadana obiluje upravo takvim pjesmama, pjesmama o kolektivnoj traumi, kolektivnom sjećanju i, što je najvažnije, jeziku, koji je osnova za postojanje svakog naroda i koji se prvi našao na meti agresora. U svojim pjesmama Žadan spaja realistične prizore iz današnje Ukrajine s vlastitim molitvama i osjećajima te poziva svoje čitatelje da progovaraju o svemu što se događa i da uz pomoć jezika govore i pišu o svim traumatičnim događajima s kojima su se Ukrajinci danas prisiljeni suočavati.

Izvori

1. Garmaš, L. V.; Ilea, L. T. 2022. Movna travma v sučasnomu ukrajins’komu dyskursi: dosvid vijny. U: Naukovi zapysky HNPU im. G. S. Skovorody. Literaturoznavstno, br. 2 (100). Str. 183 – 196.
2. Romaneko, O. 2023. Haos vijny ta kryza indentyčnosti: typologični dominanty opovidi pro travmu v sučasnij ukrajins’kij literaturi. U: Literaturoznavstvo. Movoznavstvo. Fol’klorystyka, br. 2 (34). Str. 107 – 111.
3. Rutar, H. 2018. Travmovana čy mifologizovana pam”jat’? (na materiali romanu Tango smerti Jurija Vynnyčuka). U: Sučasni problemy movoznavstva i literaturoznavstva (zbirnyk naukovih prac’). Užgorod. Str. 294 – 298.
4. Zavads’ka, V. (ur.). 2002. 100 obraziv ukrajins’koji mifologiji. Kyjiv: Knyžkovyj dim Orfej.
5. Žadan, S. 2023. Skrypnykivka. Černivci: Meridian Czernowitz.

prijevodi pjesama s ukrajinskog: Alla Tatarenko (Čekaju večer ljudi što sliče na puževe…), Julia Očić (Zapamtiti treba svaku zgradu i svaku ulicu…, Od čitave književnosti…, I treba zapamtiti, da ovi glasovi…)