Omladinski su listovi u 80-im godinama 20. stoljeća pratili popularna i supkulturna kretanja, donosili novine i komentirali društvenu zbilju. Riječima novinara i publicista Ante Perkovića, omladinski je tisak u bivšoj Jugoslaviji bio dozvoljenim ventilom za slobodu. Mladi su stoga putem takvih glasila imali putokaz prema kojem su mogli razvijati vlastite stavove te ih javno izražavati – u institucijama i relevantnim medijima. Kako piše povjesničar Zubak u svojoj knjizi: „omladinski tisak (…) stavljen pod ingerenciju drugorazredne, omladinske političke organizacije koja je trebala biti transmisijski pojas Partije, on je dugo zaista bio marginalan, da bi s vremenom dobio autentični glas, uvodeći brojne medijske inovacije i stvarajući prostor za buntovne, ponekad i radikalne poruke povezane s bitnim političkim i kulturnim omladinskim inicijativama.” (Prema Koščec: 27) Moglo bi se reći da je omladinski tisak bio najbolje od demokracije u SFRJ-u zbog pisanja o zabranjenim, političkim i društvenim temama poput seksualnosti, droge, religioznosti, feminizma, nacionalnosti i slično. Studentski list i Polet bila su jedina republička omladinska glasila u to doba, a sukobila su se upravo na polju rodnih pitanja i feminizma.
Polet je bio omladinski list Saveza socijalističke omladine Hrvatske koji je postigao veliku popularnost među čitateljstvom temama poput stripa, glazbe, fotografije, filmova, ali i zahvaljujući svojem grafičkom ostvarenju koje su krasile fotografije i ilustracije, čineći tako list i vizualno zanimljivim. Prije no što se razvio u „reviju mladih“ u razdoblju 1966. — 1969., Polet je imao nekoliko svojih inačica i koncepata. Od 1953. i narednih 10 godina Polet je bio „srednjoškolski list za književnost, nauku i umjetnost“ (Krušelj 2025: 14), a izdavalo ga je Udruženje nastavnika i profesora srednjih škola Hrvatske. Kao takav, nije bio informativan ni komercijaliziran, a dodatno mu je situaciju otežavalo restriktivno shvaćanje slobode tiskovina. Sljedeći se iskorak događa od studenoga 1963. do lipnja 1966. u nakladništvu Centralnoga komiteta Saveza omladine Hrvatske, kada Polet postaje mjesečnik mladih za kulturu, umjetnost i društvena pitanja. Pod istim nakladnikom Polet će do 1969. biti ključan u oblikovanju urbanog kulturnog identiteta mladih i dijelom tadašnjih društvenih gibanja. Postat će mjestom razmjene misli zagrebačke i šire hrvatske intelektualne scene, na štetu mlađega čitateljstva, kojemu su tekstovi (iako kvalitetni) bili teško razumljivi. Budući da se revija počela baviti uzrocima studentskog bunta diljem Europe i beskompromisno kritikom postojećeg društva, kao takva nije imala političke šanse za opstanak u jednostranačkome sustavu. 1976. kriza omladinskog tiska u SR Hrvatskoj dosegla je vrhunac jer jedina od jugoslavenskih republika nije imala svoje središnje omladinsko glasilo. Tako je nulti broj Poleta s egidom „tjedne novine Saveza socijalističke omladine Hrvatske“ tiskan 11. listopada 1976. (Krušelj 2015: 39). Unatoč neuspjehu nultoga broja zbog uštogljenosti i birokratskoga jezika, Polet će postati hrvatskim i medijskim fenomenom u narednim godinama zahvaljujući novom glavnom uredniku Peri Kvesiću, iskusnome omladinskom novinaru koji je već stekao književnu reputaciju na „prozi u trapericama“.
Studentski list, glasilo zagrebačkih sveučilištaraca, pod tim se imenom izdaje od 1945. godine, a do gašenja 1990. otisnuto je 1018 brojeva. SL je kao glasilo 1970-ih godina bio usmjeren na uže akademske okvire i hermetičan u pristupu društvenim temama. Sebe je predstavljao kao „dvotjednik za obrazovanje, znanost i kulturu“, iz čega se iščitava njegov elitizam, pa sukladno tome nije poslužio populistički usmjerenim aktivističkim potrebama omladinskog rukovodstva. Zanimljivo je što mu je u posljednjoj fazi, uz Skupinu sveučilišta, suizdavač bila GK SSOH Zagreb. Omladinsko rukovodstvo svoju je političku omču već počelo stezati oko Poletova vrata uz veliko neraspoloženje prema britkim i beskompromisnim analizama društvenih stanja, a Studentski se list također počeo suočavati s identičnim pritiscima i zabranama pojedinih brojeva. Glavni je urednik SL-a Stipe Orešković za Polet izjavio kako su sugestije omladinske organizacije o načinu rada „u potpunosti prihvatili“ i da će profilirati svoj list kako bi „odgovarao zahtjevima i interesima“ SSO-a. (Krušelj 2024: 147) Grubo ironizirajući aktivnost SSOH-a, formulira tobožnji bezrezervni omladinski aktivizam: „Orijentacija Studentskog lista je da prekinemo s nekakvom tradicijom kritičkog odnosa prema stvarnosti i da tu iznosimo pozitivne sadržaje, te da se zaboravi dosadašnji Studentski list koji je bio nekakav… list koji je uvijek isticao nekakve probleme u društvu i inače doprinosio nekakvoj društvenoj teoriji i imao nešto protiv nekakvih. Sada bi to trebalo biti tako da uzimajući u obzir ovu društveno-političku i ekonomsku situaciju mi u potpunosti ističemo pozitivne sadržaje, pozitivne akcije omladinske organizacije.“ (Krušelj 2024: 147) Ta se poruka svidjela pojedinim partijskim dužnosnicima, a Orešković je na dogmatskoj retorici zaštitnika ugroženih vrijednosti samoupravnog socijalizma postao i predsjednik Predsjedništva RK SSOH-a. Proveo je određene kadrovske promjene koje su list učinile suprotnim onom što je dotad u javnosti bio te je postao neformalnim i agresivnim glasnogovornikom protureformske partijske linije, a time je odredio i Poletov razvoj.
Na Poletovim stranicama često su se mogli pronaći tekstovi o statusu žena. Primjerice, tekst Silvane Jakuš Žena je, ipak, samo žena? iz 1977. sugerirao je da koncept mogućnosti pozivanja žena na služenje vojnog roka (tadašnje otvorene rasprave) logička je protumjera patrijarhalnog i konzervativnog društva na zahtjeve za cjelovitiju žensku emancipaciju. Hrvatski je i jugoslavenski medijski prostor od kraja 1960-ih i u 1970-im godinama vrvio erotskim i pornografskim tiskovinama (koje su, usput budi rečeno, morale plaćati tzv.porez na šund), pa tako ne čudi činjenica da se Polet nesputano poigravao temama erotike i mladenačkog poimanja spolnosti. Doduše, bilo je veoma neuobičajeno da se u političko-informativnim, odnosno omladinskim listovima redovno pojavljuju erotske teme, fotografije i ilustracije. Primjer takve fotografije koja je uznemirila dio čitateljstva bila je naslovnica 17. broja Poleta – fotografija mlade žene, tj. majke u prozirnoj haljini ispod koje nije nosila donje rublje i djeteta koje korača iza nje.
U tome su se razdoblju u svakom broju Poleta objavljivali tekstovi o aktualnim seksualnim temama. No, cilj poletovaca nije bio samo šokirati i provocirati javnost i vlast već poslužiti i kao psihološki i medicinski priručnik mladima, osvijestiti i educirati ih o desetljećima potiskivanim pitanjima seksualnosti. Redakcija je stoga 15. travnja 1977. krenula s cijelim serijalom o temama poput kontracepcije i spolnih odnosa te nabrajanjem ljekarni u kojima se pojedina kontracepcijska sredstva mogu pronaći. Čak je i otisnula telefonske brojeve savjetovališta i ginekoloških ambulanti, počevši od teze: „jedan (je) od pokazatelja progresivnosti nekog društva i stupanj seksualne svijesti“ (Krušelj 2015: 108). U broju 44 iz 1977. bavio se prešućivanim fenomenom maloljetnih trudnica, problemom uzrokovanim zabrinjavajuće niskom razinom znanja o kontracepciji i fiziologiji, sukladno izostanku spolnoga odgoja u nastavnim sadržajima. Komunistička vlast, utemeljena na moralnome konzervativizmu, prešutno se slagala s potpuno antagoniziranom Crkvom i njezinim tabuiziranjem seksualnosti. No, kad god je uredništvo moralo na nepolitički način tražiti put prema širem čitateljstvu, oslanjalo se upravo na teme seksualnosti i erotike, uz zaključak da se najviše provokativnog i eksplicitnog može izreći u formi socioloških istraživanja. Upravo je Slavenka Drakulić-Ilić bila autorica koja je po svojoj stručnosti zadovoljavala uvjete čitateljskog ukusa Poletove publike. Njezinih je 11 feljtonskih cjelina objavljeno od siječnja do travnja 1979. , a odlomke iz seksoloških knjiga te znanstvenih studija dopunila je i terenskim anketiranjem mladih. Serijal je započeo najavom teme Uvod u seks i novinarstvo, a autorica je ironično poručila kako se poimanje seksualnosti nije bitno promijenilo od tradicionalnih društava pa do recentnog samoupravnog socijalizma, citirajući često brošuru iz 1916. u kojoj se seksualnost, sukladno religijskom poimanju, tumačila kao grijeh i izvor raznih mentalnih poremećaja. Feljtonom Omladina, spolnost, društvo razradila je poimanje spolnih odnosa kao nužnosti radi reprodukcije u aktualnom socijalističkom društvu, ulozi medija u poimanju seksualnosti i stereotipima o muškom, odnosno ženskom spolu. Osobito je provokativna i dalekosežna bila Poletovaafera Šarović; toj se temi medijskoga bijega od golog muškog tijela ponovno oštro suprotstavila Slavenka Drakulić-Ilić.
Svoj kultni status Polet može zahvaliti tzv. aferi Šarović. Ta je afera proistekla iz intervjua Milana Šarovića, svojedobno popularnoga golmana NK-a Zagreb, koji se odvio u jednoj zagrebačkoj sauni s bazenom za vrijeme klupske masaže. Taj intervju, objavljen u 127. broju od 26. ožujka 1980. godine pod naslovom Tip-top izglancan, obuhvatio je tipično sportske teme, uključujući komentiranje Dinamovih rezultata, ispadanje Zagreba iz prve lige, Šarovićeve planove po završetku sportske karijere i sl. U tome ne bi ništa bilo sporno ili iznenađujuće da na naslovnici i duplerici, tj. na ukupno osam fotografija, intervjuirani Šarović nije bio potpuno gol. Milislav Vesović fotografirao je „gol mana“ (kako šaljivo stoji u nadnaslovu teksta) kako izlazi iz bazena, što predstavlja prvi put u povijesti hrvatskoga i jugoslavenskog tiska da je nekoj javnoj ličnosti bilo izloženo spolovilo. Kako Krušelj piše, „bila je to provokacija koja je uzdrmala temelje komunističkog puritanskog morala“. (Krušelj 2024: 150) Rezultiralo je to prvom i jedinom sudskom zabranom Poleta: već je istog popodneva Okružno javno tužilaštvo Zagreb privremeno zabranilo prodaju Poletova broja 127 zbog navodne povrede javnoga morala i Šarovićeve krivične prijave protiv fotoreportera jer je „bez dozvole fotografirao M. Šarovića kada je bez odjeće izlazio iz bazena saune i sve ih bez traženja i odobrenja objavio“ (Krušelj 2024: 152). U idućem su broju objavljene fotografije i reportaža iz sudnice pod naslovom „U Poletu nema pornografije – ima nečeg drugog“.
Na sam se taj fenomen osvrnula i Slavenka Drakulić tekstom Muški su drugo, objavljenog u istome broju Poleta 2. travnja 1983. te u reviji Start 30. travnja iste godine, što svjedoči o njegovoj relevantnosti. Prvo što Drakulić iznosi kao argument na tu temu jest: „Ono što se međutim čini neospornim i očiglednim jest da je on svjestan činjenice da je fotografiran, da gleda direktno u objektiv, tj. da pozira“ (Drakulić 2020: 52). Povezuje Šarovićev slučaj sa slučajem Moni Kovačić, nad čijim se golim fotografijama u Startu javnost također zgrozila, pa je i ona slike demantirala sličnom bizarnom pričom da je bila fotografirana bez svojeg pristanka. Autorica naglašava da tradicionalno patrijarhalno društvo golo žensko tijelo i ne tretira kao golotinju već je doživljava kao „estetski ukras“ i „dekor“, dok se nad muškom golotinjom zgraža. Tvrdi kako se ne zabranjuje raspačavanje revija i listova golog ženskog tijela, pa tako nije u redu da se zabranilo Poletovo raspačavanje zbog fotografija golog muškarca. Zaključuje: „U okviru opće represije seksualnosti, muškarac i žena nisu u istom položaju u društvu, u obitelji, u školovanju, na poslu, u ljubavi. (…) Pojava golog muškarca u štampi nije događaj, nije skandal, nije eksces. To je trend, izraz općeg toka događaja“ (Drakulić 2020: 56). Naposljetku, redakcija Poleta dobila je spor, a sve je doprinijelo porastu naklade i njihovoj samouvjerenosti. Poletov je stalni suradnik Tom Gotovac nekoliko godina ranije, točnije 12. svibnja 1979., izveo performans na Trgu Republike skinuvši se do gola, izuzev zviždaljke u ustima. Sarkastično je izrekao da je smisao performansa „što znači jedno golo tijelo za našu naprednu i slobodoumnu i čistu narav“. Dvije i pol godine kasnije za performans Zagreb, volim te — i to ne u Poletovoj, već u produkciji Studentskog lista (!) — trčao je gol na spoju Ilice i Trga Republike te ljubio asfalt, čime je šokirao mnoge građane. Budući da nije bio javna ličnost, već je bio i svojevrstan mentor alternativnih kulturnih kretanja, nije izazvao nikakvu, a kamoli tako dalekosežnu aferu kao što je bio slučaj sa Šarovićem.
Početak antifeminističkog diskursa bio je tekst glavnoga urednika Studentskog lista Zlatana Gavrilovića pod naslovom Feminizam i država. Sam se Gavrilović prisjeća tih događaja na blogu: „Godine 1982. u Studentskom listu ja sam objavio novinarski tekst pod naslovom Feminizam i država. I kao što je već poznato tim povodom pokrenuta je velika politička diskusija o desnom skretanju u hrvatskoj partiji i hrvatskom društvu. U toj polemici prednjačile su Rada Iveković i Vesna Pusić a onda su im se kroz 1983. godinu pridružili i drugi novinari iz bivše države prije svega Slavenka Drakulić Ilić u tjedniku Danas (…) Nikako se ne smije smetnuti sa uma da je na drugoj strani stajao SL sa dvojicom urednika, Stipom Oreškovićem i sa mnom koji smo bili posve oblaćeni u hrvatskoj javnosti kao rasisti, nacionalisti, ženomrsci (…) “
Glavna je teza toga članka bila da je feminizam u tadašnjoj državi bio tek građanski konzervativizam, a specifična je rodna prava nazvao „ženskim sektašenjem“, čak oblikom bolesti. Upozoravao je na štetnost feminizma, koji je odredio kao uvozni proizvod sa Zapada, nepoželjan za razvoj socijalizma i komunizma. Primjerice, Gavrilović tvrdi:
Žensko pitanje prethodi klasnom i omogućuje ga. Dominacija muškaraca nad ženama prethodi povijesno i logički klasnoj eksploataciji. Na ovom mjestu, i riječ samo na ovom, naš građanski feminizam jest konzervativizam.“; „U stvari, doista je riječ o građanskom feminizmu i on teži nekakvoj kulturi života. On hoće promjenu postojećih vrijednosti, ukidanje tabua predrasuda, izmjenu seksualnih i međuljudskih odnosa, ali tako da opisuje povijest i znanost muškarca, što u krajnjem slučaju vodi prenaglašavanju momenta falokratnosti i predstavlja jednu ginekokratsku poziciju. Na ovom mjestu (i ne samo na ovom) građanski feminizam jest konzervativizam.
(Zlatan Gavrilović, FEMINIZAM)
Spominje Nacrt tečaja za studije o ženi i zahtjeva Sekcije Žena i društvo da se feministički čitaju povijest, književnost, filozofija itd. te raskrinkaju patrijarhalni modeli. Ironično, nabraja tematska područja kojima bi se trebalo ovladati: „čitanje feminističke štampe, povijest feminističkog pokreta, žena u antropologiji, žena i samoupravljanje, zainteresiranost žene za filozofiju (…)“ i zaključuje kako je to „ipak građansko-feminističko pretjerivanje. Zašto, uostalom, naše građanske feministkinje ne bi čitale malo Manta ili Klaru Cetkin na komunistički način, ili ako to ne mogu, onda na neki običan ljudski način?“ uz ponovnu optužbu za konzervativizam. Posljednja tvrdnja tog teksta glasi: „Da bude jasno, gospodo građanske feministkinje: strategija ženskog pokreta nužno mora biti dio strategije radničkog pokreta. (…) Specifična pitanja ženskog pokreta zahtijevaju poseban tretman, to je točno, ali taj se tretman može artikulirati samo unutar temeljnih smjernica djelovanja komunističkog, radničkog pokreta.“
Polet je početkom 1980-ih godina u novinarskim krugovima nazivan feminističkim kružokom, naziv koji je zaslužio brojnim tekstovima o statusu žena na svojim stranicama te činjenicom da su urednice i suradnice u pojedinim razdobljima bile brojčano zastupljenije od svojih kolega, pa ne čudi burna reakcija na Gavrilovićevu patrijarhalnu provokaciju. Iz toga proizlazi polemika između Poleta i Studentskog lista, jedinih omladinskih glasila na republičkoj razini. Polet stoga objavljuje tekst Vladimira Desnice pod naslovom Granice jedne nebuloze, u kojem se posebno obrušio na Gavrilovićevo posezanje za marksističkom literaturom kako bi argumentirao da je građanski feminizam konzervativizam. U istom je broju objavljen tekst Jasmine Kuzmanić i Alemke Lisinski Žene na vrbe, u kojem kritiziraju SL što je ponovno otvorio prostor muškom šovinizmu kakvim su vrvjeli i drugi tekstovi i reakcije čitatelja u Studentskom listu, dajući brojne primjere za provalu primitivizma, malograđanštine i reakcionarnog mentaliteta.
Na tekst Feminizam i država u sljedećem broju Gavriloviću odgovara studentica Katarina Vidović, tvrdeći kako je riječ o diskvalifikaciji jednog načina razmišljanja. SL-ovi dečki otvoreno i poimence počinju zasipati Katarinu uvredama, nazivajući je guskom, mustrom, rugobom… U tekstu Dečki se zatrčavaju, objavljenom u časopisu Danas 4. siječnja 1983., Slavenka Drakulić proziva licemjerje Studentskoga lista. Primjećuje disonancu između SL-ova razotkrivanja nacionalističkih ispada i reakcionarnoga stava na feminizam i žene općenito. Unatoč svojoj dugoj tradiciji, ugledu i utjecaju, Drakulić smatra da Studentski list odiše konzervativizmom, a Gavrilovićeve namjere i narativ ona proglašava političko-ideološkom osudom.
Studentski list razotkrio je svoju poziciju brojnim anketama, grafičkom opremom te pismima čitatelja u kojima se osuđivanje feminizma proširuje na osudu i kritiku čitavog ženskog roda, što je uočljivo u pitanju nagradnog natječaja SL-a: Zašto žene nose suknje, a ne hlače? Pisma i ankete u kojima čitatelji daju svoje odgovore su, najblaženo rečeno, zgražajući, što dokazuje odgovor koji je osvojio nagradu na postavljeno pitanje: „Zato da onemoguće silovanje u trku, jer je naučno dokazano da žena s dignutom suknjom brže trči od muškarca sa spuštenim hlačama“ (Drakulić 2020: 167). Vrijedi napomenuti kako su odgovori na ranije navedeno nagradno pitanje objavljeni na istoj stranici gdje i isprika Katarini Vidović, koju su prethodno otvoreno izvrijeđali. Osobito je ironično što se SL smatrao autentičnim marksističkim glasilom, a služio se takvim seksističkim i fašističkim diskursom. Unatoč svojoj progresivnoj i lijevoj prošlosti te kontekstu glasila mladih akademskih građana, neopaženo je iz broja u broj dosljedno diskriminirao žene. Drakulić napominje kako bi list bio zabranjen zbog rasizma kada bi na mjestu riječi feministkinja stajala riječ crnac. Šutnja institucija zapravo je značila podršku. Drakulić postavlja pitanje: „Ako tako misli i radi cvijet hrvatske omladine, oni koji su informirani, obrazovani itd., pa ako na to nitko ne reagira – što li će tek misliti i raditi običan, neakademski svijet?“ (Drakulić 2020: 169). Zaključuje da zastupanje konzervativnih teza stoji kao protuteža SL-ovu stremljenju ka prokazivanju reakcionarnog, konzervativnog, neprijateljskog i stranog te time izaziva nepovjerenje i skriva svoje pravo lice. Polet u svojem kritičkom osvrtu odgovara na SL-ove seksističke ispade: „Ovakvo licemjerje u kojem se od stranice do stranice iskazuju kontradiktorni stavovi, određuje angažiranost SL-a kao revolucionarnu retoriku, a uskost, patrijarhalnost i reakcionarnost ovdje se pokazuje kao njegov autentični stav. Dodajemo tome da nas od revolucionarne retorike već odavno boli glava…“ (Drakulić 2020: 170) i tako prokazuje tek prividnu kontradiktornost SL-ovih stavova. U tekstu Podmetaljka za mlađe punoljetnike objavljenom u časopisu Danas 25. siječnja 1983. Drakulić upozorava na „igru podmetaljku“ SL-a kojom podmeće suigraču ono što nije niti rekao niti napisao, pazeći pritom da djeluje uvjerljivo, iako nije istinito. Naime, Zlatan Gavrilović, autor ranije spomenutog SL-ova teksta Feminizam i država, u nastavku te polemike aludira na Drakulićkin prethodni tekst Dečki se zatrčavaju. Gavrilović piše: „Pa ako se za Studentskilist kaže da je reakcionarna desničarska novina…“ (Prema Drakulić 2020: 183), što zapravo Drakulić uopće nije „kazala“, njoj se to podmeće. SL njezinu rečenicu: „Međutim, kada se prema identičnom principu diskriminacije vrijeđaju žene, na način i riječima koje ne upotrebljavaju ni najreakcionarnije desničarske novine na Zapadu…“ (Drakulić 2020: 183) zapravo izjednačuje s tvrdnjom da su „Studentski list (…) reakcionarne desničarske novine“. Drakulić tvrdi da bi se iz te krive premise mogli lako donijeti krivi zaključci. Drakulić iščitava SL-ovu impliciranu tezu da se njihovo pisanje protiv nacionalizma zapravo unizuje tvrdnjama da su reakcionarna desničarska novina. I doista, SL je otvoreno iskazao svoj antinacionalistički stav u svojem otkrivanju nacionalističkih ispada u Studentskom domu na Lašćini, a te „zasluge su s pravom stečene i nitko ih, ponajmanje feministkinje, ne mogu i ne žele oduzeti ni umanjiti“ (Drakulić 2020: 183). Pod sintagmom „lašćinski proces“ u jednom članku s Wikipedijeopisani su određeni događaji u Studentskome domu na Lašćini iz 1982./1983.
To bi se vremenski poklapalo s Drakulićkinim člankom, ali čitav taj članak s Wikipedije odiše subjektivnošću i amaterizmom, osobito činjenicom da nije potkrijepljen izvorima, dok drugi internetski izvori nisu pronađeni. Autor članka tvrdi kako su studenti Marko Grubišić i Milan Sušac na rođendanu jedne kolegice u noći s 23. na 24. listopada 1982. pjevali pjesme Marjane, Marjane, Vilo Velebita , Ima jedna duga cesta i dr., ali navodno bez nacionalističkih izokretanja teksta. Autor smatra da je UDBA iscenirala čitav događaj radi opravdanja vlastitog postojanja. O čemu se konkretno pisalo i o kakvim je ispadima doista bila riječ, teško je reći bez pročitanih izvornika i starih brojeva Studentskog lista u to doba.
Međutim, SL-ova zasluga iskazivanja antinacionalističkih stavova nije izlika ni opravdanje za diskriminaciju po spolu. To je također jedan od oblika konzervativizma protiv kojeg bi se beskompromisno valjalo boriti. Jer, kako upozorava Drakulić, „konzervativan diskriminatorski odnos prema ženama povezan (je) i s različitim drugim vrstama konzervativnog ponašanja, da je sve to skupa politički relevantan problem i da može (i treba) imati ozbiljne posljedice.“ (Drakulić 2020: 181)
Suprotan stav o feminizmu nije samo puki sukob dviju redakcijskih politika već je i odraz širih ideoloških pritisaka i kontradikcija unutar ondašnjeg sustava kojima su mladi bili izloženi. Nameću se šira pitanja o proturječnosti u medijima (u ovom slučaju omladinskim novinama), ali i o socijalizmu u cjelini te njegovom utjecaju na mlade u bivšoj Jugoslaviji. Važno je uočiti vrijednost te polemike jer ona otvara prostor za kritičko mišljenje i dijalog – vještine koje su danas, unatoč manjim ideološkim ograničenjima i kontroli sustava, donekle zapostavljene. Ključno je moći izraziti svoje stavove, osobito kad se razilaze od stavova nametnutih nam autoriteta jer tek tada se može dogoditi društvena promjena.
Drakulić, Slavenka. 2020. Smrtni grijesi feminizma. Ogledi o mudologiji. Zagreb: Fraktura.
Koščec, Mihaela. 2023. Diplomski rad. Polet, Val, Ten – svakodnevica i kultura mladih 80-ih godina 20. stoljeća. Osijek: Akademija za umjetnost i kulturu. https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:251:004832
Krušelj, Željko. 2015. Igraonica za odrasle: Polet 1976-1990. Rijeka: Adamić.
Krušelj, Željko. 2024. Polet: Zlatno doba raspada komunizma. Zagreb: EDIT d.o.o. za grafičku djelatnost.
Podijeli
0% pročitano
U svijetu obilježenom sve većim neizvjesnostima, sve slabijim institucionalnim podrškama i raspadanjem zajednica koje su nekada pružale osjećaj stabilnosti, nesigurnost postaje kronično stanje. Povjerenje u institucije koje bi trebale jamčiti sigurnost sve je krhkije, a izvor tih nesigurnosti najčešće se ne može locirati ni pripisati jednom uzroku ili odgovornom akteru. Upravo takvo društvo, u kojem […]
→Nikolina Perić
Tijekom zadnjih 50 godina Noam Chomsky bio je najpoznatiji lijevi intelektualac na Zapadu. Njegova kritika zapadnog medijskog aparata i vojnoindustrijskog kompleksa donijela mu je svjetsku slavu.
→Andrej Beus
Svjetska i hrvatska čitateljska publika s velikim je zanimanjem dočekala novu knjigu Arundhati Roy Moje utočište i moja oluja (u engleskom izvorniku Mother Mary Comes to Me), memoare koji se bave burnim i nestabilnim odnosom autorice i njezine nepredvidljive i okrutne majke. Knjiga je doživjela popriličan publicitet jer je Roy, otkad je 1997. primila nagradu […]
→Marko Zidarić
