Marcel Proust smatra se prvim modernim autorom koji je otvoreno pisao o homoseksualnosti. Međutim, kritika koja se njime bavila iz očitih je razloga dugo izbjegavala dijelove ciklusa koji naširoko opisuju likove istospolnih sklonosti. Također, Proust i njegov pripovjedač često su bivali žrtvama pojednostavljenih frojdovskih interpretacija. Tako je autor, čija biografija svjedoči o homoseksualnim sklonostima i vezama, opisivan kao žrtva nerazriješenog Edipova kompleksa i poistovjećivanja s vlastitom majkom. Ista je stvar i s njegovim pripovjedačem, koji tijekom ciklusa iskazuje pretjeranu fiksiranost na majku, pogotovo u slavnoj sceni u Combrayju u kojoj mali Marcel nije mogao zaspati prije nego mu je ona dala poljubac za laku noć, nakon čega je prenoćila s njime u sobi. Frojdizam koji se nadvio nad Proustom doveo je do još jedne zanimljivosti − Albertine, pripovjedačeva ljubav koja je najvećim dijelom motiv romana Zatočenica, u perima kritičara često je bila pretvarana u transvestita, zapravo mladića koji se zbog društvenih pritisaka morao pronaći u liku žene.

Iako ga se zbog teoretiziranja često uspoređivalo s bečkim začetnikom psihoanalize, ne postoji dokaz da je Proust tijekom života došao u kontakt s Freudovim naslovima. Ciklus vrvi likovima homoseksualnih sklonosti (Saint-Loup, Morel, princ Guermantes, Jupien, Legrandin, Nissim Bernard itd.), ali u središtu je ipak Charlus, član plemićke obitelji Guermantes. Charlus je ujedno i prototip homoseksualca, čovjeka koji živi u zatvoru vlastite žudnje, dionik manjinske rase čije se karakteristike nastoje podrobnije opisati u prvom poglavlju romana Sodoma i Gomora. Pripovjedač preuzima onodobno mišljenje o inverziji, koja podrazumijeva psihički hermafroditizam – muškarce koje nesretno ispunjava ženska duša, zbog čega su seksualno investirani u osobe vlastitog spola.

Laboratorij seksualnosti

Scientia sexualis, znanost koja se tijekom 19. stoljeća razvijala s ciljem utvrđivanja univerzalnih zakona ljudskog seksualnog ponašanja, stvorila je „novi jezik“ o seksualnosti, mnoge kategorije, vrste i granice koje tzv. normalno odvajaju od patološkog. Isto stoljeće ujedno se smatra i prekretnicom u povijesti seksualnosti jer ona počinje biti sastavnim dijelom pojedinčeva osobnog identiteta, čemu je doprinijelo stvaranje mnogih neologizama poput homoseksualnosti, fetišizma, bestijalnosti, sadomazohizma itd.

Seksualna znanost tijekom cijelog je stoljeća slijedila tradicionalni moral, koji je svaki otklon od monogamije i heteroseksualnosti smatrao patološkim moralnim zastranjenjem. Raskid s takvim viktorijanskim pogledom na seksualnost dogodio se u razdoblju seksualnog modernizma, koji okvirno datira između 1890. i 1910., kada na temelju mnogobrojnih studija slučajeva psihijatri, neurolozi i psihoanalitičari počinju promicati humanije gledište na ljude koji su zbog otklona od moralne norme često bivali kažnjeno gonjeni ili društveno odbacivani. Posebno je važno napomenuti da homoseksualnost dobiva velik prostor kao krovna perverzija koja pojedinca može zahvatiti tijekom cijelog života i koja ne utječe na antisocijalne ekscese u svakodnevnom životu. Homoseksualnost počinje biti tretirana kao urođena karakteristika koja je rezultat genetskih predispozicija i njihove aktivacije na temelju nečije osobne povijesti i događaja iz ranog djetinjstva.

Budući da se kritičari slažu da je Proust veliku pažnju posvetio istraživanju tema o kojima je pisao, tako ni njegovu „teoriju“ homoseksualnosti u prvom poglavlju romana Sodoma i Gomora ne možemo smatrati potpuno originalnom. Proustov pripovjedač razlaže teoriju psihičkog hermafroditizma ili inverzije, koja u njegovo vrijeme postaje popularna zbog autora poput Havelocka Ellisa